Ono što me je u zadnje vrijeme baš  nasmijalo jeste tekst objavljen na jednom srbijanskom portalu o imovinskom stanju predsjednika bivših jugoslavenskih republika, prema kome sam „predsjednik kokuz“, a samim tim ozbiljna konkurencija Batku kao predsjedniku „Stranke kokuza“.

Šalu na stranu, ali nije baš tako i nisam baš takav „kokuz“.

Podaci koji su objavljeni u spomenutom tekstu su u stvari samo izvađeni podaci iz imovinskog kartona pred opće izbore 2006. godine i nisu baš u potpunosti točni, odnosno ne odgovaraju sadašnjem stanju. 

Neobično mi je o ovome govoriti ili pisati, ali poštujem činjenicu da biti javna osoba, podrazumijeva da ti svi imaju pravo „zaviriti u novčanik“ ili „zavirivati u korpu“ u samoposluzi. Naravno, jasno mi je zašto to tako mora biti i prihvaćam to kao svojevrsnu „demokratsku kontrolu javnosti“ kada je riječ o političarima.

Prvo bih nešto rekao o predsjedničkoj plaći. Od izbora 2006. do jula 2008. godine osnovna plata mi je bila 2520 KM. Potom je donesen novi zakon o platama prema kojem su plaće članovima Predsjedništva udvostručene. Naravno da onaj tko je donio taj zakon to nije uradio iz ljubavi prema Predsjedništvu BiH, nego da bi mogao sebi povećati plaću, jer oni koji su donijeli taj zakon imaju, sa raznoraznim paušalima i dodacima, veće plaće nego članovi Predsjedništva BiH. Zadnja moja plaća, bez odbijanja za ratu kredita, iznosi 5.109 KM.

Ovome još treba dodati i 394 KM mjesečno koje primam , istina neredovno, kao nositelj „Zlatnog ljiljana“.

Sada dolazi teži dio a to su krediti. Ukupno imam 5 kredita i svi su dugoročni. Najviše me je „uništio“ kredit koji sam podigao za kupovinu stana 2005. godine. Od tog kredita imam još da vratim 73.627,- KM. Pored ovoga, imam još četiri kredita, od kojih imam da vratim 15.652,- KM od prvog, 14.627,- KM, od drugog, 25.066,- KM od trećeg i 16.133 KM od četvrtog kredita. Kada se sve zbroji, mjesečno vraćam 1608 KM a „na ruke“ dobijem 3501,- KM (zadnja plata). Kada se sve zbroji, ostaje mi još da vratim 145.105,- KM (74.222 EURA) i  ispade da sam više zadužen nego što je bilo napisano.

Što se tiče ušteđevine, ni moja supruga, koja je nezaposlena, a ni ja nemamo ništa ušteđevine, izuzev što od rođenja kćerke, koja sada ima četiri godine i četiri mjeseca, na njenu štednu knjižicu, povremeno uložimo nešto novca. Do sada smo joj uštedjeli  950 eura.

Što se tiče stana, kupio sam ga 2005. godine. U stvari, tu moram biti precizan. Tada sam kupio stan od 58 kvadratnih metara u koji se preselio moj otac dok smo se supruga, kćerka i ja uselili u njegov stan od 72 kvadrata.   

Prije ove kupovine stana, kao načelniku Općine Novo Sarajevo i s obzirom na neriješeno stambeno pitanje, Općinsko vijeće Novog Sarajeva mi je dodijelilo stan. Izgleda malo čudno, moguće da je nekome to i naivno,  ali to sam odbio iz razloga što me je bilo stid da ja dobijem stan, a istovremeno mi, kao načelniku Općine, dnevno dolazi stotine ljudi koji su morali biti deložirani iz stanova u okviru provođenja „sarajevske deklaracije“ imovinskih zakona, itd.  Mislim da bi bilo licemjerno da ja dobijem stan, a ljude koji mi dolaze i koje deložiraju treba da uvjeravam kako je to sve ispravno i kao moraju biti deložirani. Kažem, bilo bi me stid zbog toga.  A ja ne volim kada se moram stidjeti zbog nečega.

Automobil nemam. Imao sam ga dok sam bio ambasador u Beogradu. Nakon povratka u BiH sam ga prodao.

Moja supruga je nezaposlena u smislu radnog odnosa, a stvarno prezaposlena jer na njoj je najveći teret brige i odgoja naše kćerke, ali i brige o kući. Nakon smrti njenih roditelja i nakon okončanja ostavinske rasprave, ona će postati vlasnik polovine vikendice koju su napravili njeni roditelji.

Što se tiče kartica to je više - manje svima poznata priča, sa jedne se kartice digne da bi se pokrila pristigla mjesečna rata na drugoj i tako u krug.

Malo sam kroz ove podatke i „prevrtio“  radnu biografiju i što sam sve radio. Recimo, prije rata dok sam studirao, između ostalog sam redovno istovarao cement, utovarao ugalj, radio u pivari, raznosio novine, itd., uglavnom sezonski „visoko intelektualni“ poslovi. Posao u kojem sam najviše uživao, jer sam mogao učiti i spremati ispite bez problema, je bio posao noćnog čuvara koji sam neko vrijeme radio u Institutu za ocjenu radne sposobnosti na Ilidži. Sto se tiče studija imao sam dobar prosjek, iznad 8, ali je interesantno, ovo se sada malo hvalim, da nikada nisam pao na ispitu.

Ima jedan malo poznati detalj a to je da sam čak i dobio i jedan otkaz na radnom mjestu. Naime, pred rat sam se zaposlio kao pravnik u PIO BiH. Počeo rat u aprilu 1992. godine, svakodnevno prva linija na Trgu heroja, kod „11 Plavih“  (Sarajlije  znaju gdje je to), i negdje na jesen te 1992. mi padne napamet da svratim do firme, čisto onako iz radoznalosti da vidim ima li koga, radi li što jer je zgrada direkcije PIO BiH bila zapaljena.  Kad tamo, prava šega, kažu mi da mi je prestao radni odnos jer se nisam javljao na posao. Kažem tada sebi, hajde nema veze, bit će bolje kada prestane rat. Bit će posla.

U ratu smo imali onu poznatu izreku „Samo da je živa glava“ ali poslije rata me stigao i drugi dio izreke „Ali živa glava svašta treba“.  Opet nezaposlen, demobiliziran, sva civilna garderoba koju sam imao prije rata izrešetana, izbušena, i uništena u stanu u kojem smo živjeli, hodam u uniformi. Svako od nas ima visoko mišljenje o sebi dok ga ne udari surova realnost besparice i nezaposlenosti. 

Tako sam poslije rata zajedno sa sadašnjom suprugom, kao natporučnik ARBiH, Zlatni ljiljan i diplomirani pravnik, sa entuzijazmom čistio novosagrađene i renovirane zgrade u Sarajevu. Ovo sada možda zvuči patetično, ali nitko od nas dvoje tada nije bio sretniji kada smo od prvog novca zarađenog čišćenjem zgrada kupili prve farmerke poslije rata. 

Divan je bio osjećaj konačno, nakon četiri godine i koji mjesec, skinuti grubu vojničku uniformu i obući jeans. Zahvaljujući jednom prijatelju iz djetinjstva, a sa kojim sam bio u istoj jedinici u ratu, kao i činjenici da sam nositelj „Zlatnog ljiljana“ i diplomirani pravnik, dobio sam svoj prvi posao poslije rata u Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i izbjeglice. To je za mene bilo nešto kao iz snova i zbog svega toga sam vječno zahvalan i tom mom prijatelju kao i tadašnjim šefovima iz tog ministarstva.

I na kraju, nije mi namjera bila niti da se hvalim, niti da se žalim, nego da napišem i kažem kako stvarno stoje stvari s mojim imovinskim stanjem. Nekome će možda biti zanimljivo, nekome glupo, ali ja na ovoj način ispunjavam svoj dug prema javnosti.


JAVNO.ba