SARAJEVO - Sve češće mi se, priznajem, nameće pitanje što se sve može izroditi iz političkih trendova po kojima je BiH sve prepoznatljivija. Iz, pojasnimo, trendova novog političkog radikaliziranja s etničkim predznakom. Već nekoliko dana se, u vezi s jednim od njih - onim kojeg simboliziraju kojekakvi, duhovni i svjetovni instrumentalizatori srebreničkih majki, štitonoše svih bh. Maoča, jurišnici na ljudske glave zbog njihovih krvnih zrnaca, mnogi drugi - pripremam i javno progovoriti.

Tom tipu analize se, nažalost, ni ovom zgodom ne mogu posvetiti. To, doduše, ne znači da sam od „vrućeg krumpira"  namjerno pobjegao. I da mu se uopće ne kanim vraćati. Naprotiv. U pitanju su trendovi preko kojih se ne smije preći. I o kojima se, svatko tko želi dobro bh. državi i društvu, mora gotovo pa svakodnevno javno očitovati.

Alkaponeovska družina

Zašto sam, dakle, vlastito pozicioniranje u vezi s jednim od opakih virusa privremeno odgodio? Da bih, pojednostavljeno, progovorio o moralnom posrnuću, čak i zaglibljivanju, pripadnika bh. intelektualne kaste za koje se, sve donedavno, vjerovalo kako su neupitne moralne vertikale. I kako mogu poslužiti kao neka vrsta svjetionika na putu moralne katarze na prostorima između Une na zapadu i Drine na istoku, te Save na sjeveru i mora na jugu. Pa, budimo pošteni, i izvan tih okvira.

O čemu se radi? O činjenici, među inim, da je posljednjih godina, pored nacionalističkog sve indikativniji i mafijaški juriš na BiH. A cilj mu je prisvojiti najznačajnije društvene resurse kojima zemlja raspolaže. No, to nije sve. Alkaponeovska družina se, narodu bosanskom i hercegovačkom, istodobno želi prikazati i kao „božja ruka spasa".. A sve one, koji joj se na tom putu ispriječe, prikazujući je u svijetlu kakvim je stvarno obasjana, izdići na pijedestal neprijatelja „numero uno"  i pošasti koju na sve moguće načine treba eliminirati.

Primjer Fahrudina Radončića, vlasnika „Dnevnog avaza"  i utemeljitelja nove bh. političke stranke - iako on nije i jedini - zorniji je nego mnogi drugi. Novinar, koji prije dvadesetak godina nije mogao osigurati ni dvije jake za vratom, danas je gospodarski, medijski i politički magnat. I čovjek kojem se nije pametno usprotiviti. Iskustva onih koji su se drznuli u prilog tome dosta slikovito svjedoče. Neprospavane noći su, primjerice, iza svih koji su odlučili javno progovoriti o izvlačenju kapitala iz Razvojne banke Federacije, o dealovima s reisom, o radikaliziranju Bošnjaka zarad ambicije da se na državu stavi i politička šapa. I tko zna što sve još ne.

U sferi interesa je čak i najutjecajniji javni servis - Federalna  televizija. I opet se ne biraju sredstva. Uprava federalne policije, uostalom - angažirajući svoje ljude na osiguranju novinara ove kuće - to najbolje zna. A znaju, što jes'-jes', i novinari Federalne televizije u čijoj su krvi rendgeni „Avazova"  magnata prepoznali pogrešna krvna zrnca. I zatražili da ih se, jer nisu arijevci, skloni zarad interesa plemena koje na nju, na FTV - tako nedavno poruči vlasnik „Avazova"  tornja - ima ekskluzivno pravo.

Samo po sebi, vlasnik „Avaza"  i ne bi trebao biti osobit problem. Takvih, uostalom, operiran nije ni ostatak svijeta. Brine, međutim, svijest da u funkciju svoga nauma bivši gologuzi novinar stavlja sve veći dio onih čiji bi društveni utjecaj krajnje pogrešno bilo ignorirati. Dapače. Na popisu lobista su mu prva pera svih „Avazovih"  izdanja. U istoj funkciji je čak i prva glava Islamske zajednice. Reis Cerić osobno. Odvratiti ga uspjele nisu ni sve informacije o djelovanju trenutnog mu pulena, usprkos činjenici da one baš i nemaju nekakve veze sa zakonima Božjim.

U kolo ostvarenja vlastitog đavoljeg plana je, nažalost, upleo i neke od najprepoznatljivijih bh. intelektualaca. Na potrebu javnog očitovanja me je, naime, i prisililo javno prostituiranje jednog od njih. Ovaj tekst, još konkretnije, nastaje neposredno nakon emisije „Pošteno"  Federalne televizije. U kojoj je ugledni sarajevski profesor Ugo Vlaisavljević pristao - nikada takvo što nisam ni u snu mogao pretpostaviti - „skinuti gaće"  kako bi pokazao svoju vjernost gazdi. Ironizirajući kako, eto, to čini zbog velike love koju od gazde dobiva. Što, usput, ne znači kako ironija i ne bi mogla biti blizu istine.

Obrana neobranjivog

U čemu je, zapravo, javnosti pokazana bijeda Vlaisavljevićeve životne filozofije? U jednom, ovako ograničenom tekstu na tu vrstu pitanja je teško dati iole zaokružen odgovor. No, moralni sunovrat, čak zaglibljivanje, nije upitno. Nekad veliki Ugo se , pojednostavljeno, u samo jednoj noći srozao na razinu palanke. Ni jednom riječju, primjerice - treba priznati - ova intelektualna „gromada"  nije imala hrabrosti osuditi fašizam onoga koji ga plaća. I ne samo to. Provokacijama sugovornika je, istina neuspješno, pokušao bježati prozivajući druge - Oslobođenje, Dane, FTV, Slobodnu Bosnu, Svevišnjega. I vokabular u njima - koji je, tako misli Ugo, netolerantan, neprofesionalan, nema kakav nije.

Ni na kraj pameti mi, dakako, nije braniti prozvane medije. Dapače. O profesionalizmu bi se, priznajem, moglo ponešto i kod njih. No, to je potpuno druga priča. Koja pod znak pitanja uopće ne dovodi ono što je predmet ove. Šutnju intelektualca u vezi s jednim od medija. U vezi s, recimo, fašističkim iživljavanjem vlasnika „Avaza"  na novinarki FTV-a? E, tu je „veliki" Ugo zanijemio. Pomogla nije ni prisutnost gospođe čije je podrijetlo Radončić tretirao.

Ali, zato je, prvi put otkad ga poznajem, „veliki"  Ugo pokazao jednu novu osobinu - aroganciju, upadanje u riječ, nepoštivanje sugovornika i njihovog prava na drugost. Sve, dakle, ono što pripada arsenalu antiintelektualizma. I sve to iz, očito je, samo jednog razloga. Kako bi - koristeći, kako se i sam legitimirao, znanja iz područja psihoanalize - branio neobranjivo. Vlasnika. I, očito, dobrog platišu poslušnosti.

Što ovaj individualni, intelektualni i moralni sunovrat znači? Može li se u njemu iščitavati početak definitivnog kraja bh. intelektualca? Pad i one šačice koja je - što se intelektualne kaste tiče - odolijevala svih prethodnih godina? Znači li Ugino podvijanje repa definitivan poraz intelektualca Manheimova kova? Znači li Ugino zaglibljivanje definitivno intelektualno srozavanje, pa i onih koji su se sve ove godine tome otimali, na razinu društvene prosječnosti? Dopustite mi da u to i dalje ne vjerujem. Iako, Ugina osobna intelektualna i moralna kalvarija opominje. I to, ozbiljnije nego mnoge druge.

JAVNO.ba | SAN