Glasno i jasno, ali ne tajno nego JAVNO.

UDBA je Čovića pratila u stopu!

Nedjelja, 03 Lipanj 2012 17:44
Ispis PDF

CAZIN – (Čovića su pratili doušnici Udbe još kao srednjoškolca, a potom i studenta i profesora)

Ahmet Čović je, kako kazuje, do sedme godine bio “obično” dijete, a onda je postao sin državnog neprijatelja Aleta Čovića. Sa stigmom sina “bandita”, kojeg je država kaznila smrću zbog vođenja Cazinske bune 1950. godine, proživio je cijeli život.

 

Iako se učlanio u Partiju, kako bi smanjio pritisak na sebe i porodicu, partijski dosje sina buntovnika Aleta Čovića pratio ga je u stopu. Žigosan je kao “unutrašnji neprijatelj” koji je zbog očeve “greške” natovario sebi državu na glavu sve do kraja njenog postojanja.

 

Pretres stana

„Godine 1992. razgovarao sam s Omerom Čovićem zvanim Vuk iz Šturlića, doušnikom Partije, koji me je pratio u srednjoškolskim i studentskim danima. On mi je ispričao da su posebno praćena djeca ustanika koja su bila “na školama” – kaže Čović.

 

Još kao učenik osnovne škole Ahmet Čović je kažnjen predisključenjem, jer je nakon 20 sati u cazinskom kinu gledao kaubojski film. Kao srednjoškolca od 1958. do 1962., ali i kao studenta, provocirali su ga iskusni partijci poput Aleta Škrgića tako što su “napadali” Partiju i “vrijeđali sistem”. Čović je šutio ili je branio Partiju. Na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu dogurao je do sekretara partijske organizacije i tada su htjeli da ga vrbuju da radi za Udbu.

 

„Šef Udbe u Cazinu Duško Solomon iz Šipova i bihaćki šef Udbe Mile Kenjalo govorili su mi da sam “poželjan” kao kadar za Udbu, jer niko neće sumnjati na mene, čak ni ustaše u inozemstvu“ – sjeća se Ahmet Čović.

 

Izbjegao je ovu zamku riječima da bi mu bila čast da radi za Udbu, ali tek nakon što okonča studij i dobije stalni posao. Kada se preselio u Zenicu 1969., Ahmet Čović je slučajno saznao da je za njim iz Bihaća “stigao” i njegov dosje. Bio je direktor srednje škole u Zenici kada ga je ekonom u školi Hasan Avdić šokirao.

 

„Ispričao mi je šta sve imam u stanu i nabrojao knjige i literaturu koju sam posjedovao, iako nikada nije bio kod mene! Odao mi je tajnu da je s mojim pomoćnikom Todorom Đorđevićem zvanim Toške iz Niša ulazio u moj stan kada sam bio na godišnjem odmoru. Potom su sve posložili da ništa ne primijetim. Hasan je vrbovan od Udbe kao Mladi musliman u banjalučkom zatvoru “Crna kuća” – kazuje nam Čović.

 

Kada su Đorđevića htjeli smijeniti zbog grešaka i nestručnosti Ahmet Čović ga je branio!?

„Tako sam ga mogao nadzirati. Bravu na vratima nisam mijenjao, u stan sam stavio Titov portret i nabavio “revolucionarna” izdanja. Đorđević mi je poslije vratio uslugu tako što me upoznao s načelnikom Općinskog stožera TO Božidarom Stojevićem. Tako sam se riješio minobacača 82 mm koji mi je na brojnim vojnim vježbama odvaljivao leđa još od studentskih dana“ – iznosi Čović.

 

Pogibija brata

On i članovi porodice godinama su izbjegavali konflikte, jer su bili uvjereni da bi na sudovima gubili sporove. Čak i kada je htio kupiti “ladu”, koja se u Cazinu mogla kupiti u ovlaštenom servisu “Rad”, tadašnji direktor Ismet Hrle, po čijem se odobrenju auto isključivo mogao kupiti, nije to dozvolio.

 

Odnos prema porodicama ustanika Ahmet Čović je iskusio i slušajući javne govore u Krajini.

„Juso Alagić, partijski sekretar u Cazinu i član Okružnog komiteta, na zboru građana 1965. u Tržačkim Raštelama rekao je da familije Aleta Čovića i Milana Božića neće uspjeti dok je on živ. Zboru je prisustvovao i Hakija Pozderac“ – priča on.

 

Ahmetu Čoviću bila su zatvorena vrata i u zemljoradničkim zadrugama u Tržačkim Raštelama i Šturliću, a po završetku Više pedagoške škole i u krajiškim školama. Kada je završio Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, iako stipendist cazinske Gimnazije, nije dobio posao u njoj niti u općinskoj administraciji koja je tada “ključala” od analfabeta.

 

„Godine 1972. javim se na konkurs u Prosvjetno-pedagoški zavod u Bihaću, na mjesto savjetnika za biologiju. Iako sam imao najbolje predispozicije, dobio sam odbijenicu“ – navodi Čović.

 

Dvije godine kasnije radio je u Zenici kao direktor srednje škole, a već je bio magistar i redovni profesor na Pedagoškoj akademiji u Tuzli kada je bihaćki Prosvjetno-pedagoški zavod opet konkursom tražio savjetnika.

 

„Javio sam se opet, ali dogodilo se isto – odbijenica bez obrazloženja“ – priča Čović.

 

Ni njegova braća nisu mogla dobiti zaposlenje u Cazinskoj krajini, izuzev jednog brata koji je tek kratko radio u “Željezari” u Cazinu.

 

„Najmlađi brat Mustafa, razočaran što poslije osmogodišnje škole nije mogao nastaviti školovanje, dobiti posao, a ni putovnicu, dva puta je ilegalno pokušao prijeći talijansku granicu. Nakon vojske dobio je pasoš i odmah otišao u Njemačku kao gastarbajter. Poginuo je 1970. u 21. godini u prometnoj nesreći“ – završava svoju ispovijest Ahmet Čović.

 

Vojnički karton

Kao vojnik pješadinac Ahmet Čović je poslan u Ajdovščinu iako su mu dvojica braće već bila u JNA, što je bilo protuzakonito. Ali, kada su u pitanju Čovići, zakon se mogao i prekršiti.

 

„U vojsci sam kao pisar kod pukovnika Beuka i pukovnika Šupe slučajno nabasao na moj karton. Bio sam šokiran. U njemu je pisalo da je moj otac Ale Čović digao ustanak protiv države, da sam neprijateljski element i da na mene treba obratiti posebnu pažnju… „ – sjeća se Čović.

 

Život obilježen partijskom ‘brigom’

Zenički period života Ahmeta Čovića također je bio obilježen partijskom “brigom”. U Radničkom univerzitetu zaposlio se 1973., a iste godine postao je direktor Škole učenika u privredi “Ibrahim Perviz” u kojoj su vladali loši odnosi i u kojoj je za 11 godina promijenjeno devet direktora.

 

„Za tri godine preporodio sam školu i dobio nagradu Grada Zenice “12. april”. Tada mi je načelnik općinske službe za obrazovanje Junuz Hadžić priznao da je od njega 1973. tajnik Komiteta Vinko Jeličić tražio da me ne postavljaju za direktora“ – priča Čović.

 

Zahvaljujući Abdulahu Mutapčiću, članu CKSK BiH iz Zenice, ostao je. Kada je trebalo da bude primljen u Institut “Hasan Brkić” kao magistar zaštite životne sredine, iznenada je stiglo “nekakvo” pismo i od posla nije bilo ništa.

 

„Krajem 1983. bio sam najozbiljniji kandidat za poziciju člana Izvršnog odbora grada za obrazovanje, nauku i kulturu, ali je moja kandidatura povučena iz “nepoznatih” razloga. Ustvari, Partija se potrudila i poslala zabilješku o meni“ – ispričao je Ahmet Čović.

 

JAVNO.ba / VasPortal.net

Komentari:

Facebook

Tražiš posao?

JAVNO.ba

Partneri





NetRaja.net