ROMAN NA PORTALU - Ples biokovskih vila (29): Mlečani u galijama zakivaju željezom mladiće s Biokova

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

Na glavnom imotskom trgu, kojeg su najvrsniji arhitekti ovoga svijeta ukrasili ukrasima i divnim pogledom, kolonu biokovskih mazgi i konja odmah presretnu slastičari i gostioničari.

“Danas je pazarni dan, prijatelju Mlikota, a vi kasnite s biokovskim ledom! Nemam još u trgovini sladoleda, a imotske gostioničare ljudi iz cijele Hercegovine, Bosne i Dalmacije ispituju ima li hladne biokovske vode!”, reče jedan od vrijednih imotskih slastičara.

“Velika je vrućina, moj gospodine, a  teško natovarene mazge i konji uspore hod!”, odgovori Zagvožđak, te nastavi:

“Dat ćemo ti trećinu leda, trećinu leda prodat ćemo našim prijateljima gostioničarima, a treću trećinu nudit ćemo ljudima na pazaru, jer nam dobro plaćaju hladnu biokovsku vodu. Ali, povisit ćete nam cijene ove godine, jer pod kapom nebeskom sve je poskupjelo!”

“S tobom, Mlikota iz Zagvozda, nema razgovora! Tvoji su uvjeti isto što i naredba, jer mi nemamo drugog izlaza nego platiti koliko tražiš!”, reče isti imotski slastičar.

Tada Lizatović i Mlikota rastovariše dvije mazge, i smrznut led predadoše slastičaru. Drugu trećinu dadoše gostioničarima, a s ostatkom leda uputiše se na tržnicu.

Imotska je tržnica čuvena i hvaljena od bijelog grada Splita, pa sve do bosanskog Duvna i Livna, a Ljubušaci i Hercegovci iz okolice ukrašenog Mostara na Neretvi, od davnine su  redoviti  posjetitelji tog razglašenog pazara.

Konja i mazge, krave i ovce, ni porezni inspektor, ni bog s uzvišenih nebesa ovdje, na proplanku (s kojeg puca udivljen ljudski pogled na cijelo imotsko polje!) ne može izbrojati.

Silna se mnoštva nepreglednog svijeta sjate u kameni grad pored strašnih jezera: jedni nestrpljivo i brižno kupuju, a drugi uporno prodaju sva bogatstva ovoga svijeta. Nije samo živina s božjih pašnjaka na prodaju, nego i krijepko vino i rakija, suho i svježe meso, sadnice svih mogućih biljaka, a posebno plodne  vinove loze.

Livanjci s planina nude jedan od najukusnijih svjetskih sireva od ovčijeg mlijeka, a zlatni Imoćani i Drnišani skupocjene, mirisne pršute, o kojima pjeva cijela Dalmacija i Hrvatska.

Ushitu i veselju na imotskoj tržnici nema kraja, jer sav svijet nađe slasnu okrijepu u svježoj pečenoj janjetini i domaćem vinu!

Kad Zagvožđaci i Krstačani metnuše svoje ledene bačve usred bučne i mnogoljudne tržnice, skupi se odjednom nebrojen svijet, i svi htjedoše čašu hladne biokovske vode. Mlikoti i Lizatoviću ne bijehu dovoljne dvije ljudske ruke da namire mnogo naroda. Novac se, malo - pomalo, skupljao u njihovim džepovima, i oni postadoše radosni k’o djeca.

Jedan lijep i ukrašen mladić, odjeven u finu, gospodsku odjeću, iznenada priđe Mlikotinoj bačvi, te rukom uze jedini preostali komad leda, izvadi taj komad i visoko ga podigne prema nebu, glasno uzvikujući:

“Giaccio... giaccio è il nostro destino!”

Tako stranac, uznemiren i uzbuđen, ponovi nekoliko puta, i onaj izvađeni komad leda vrati u Mlikotinu bačvu.
“O, Lizatoviću, ovog čovjeka ništa ne razumijem! Što li on hoće?!”

Ali, Krstačanin je šutio i uporno gledao u uređena stranca. Tada im priskoči jedan gostioničar, Talijan iz Trsta, te objasni:

“Led... led jest naša sudbina!”
Tim vam se riječima obraća ovaj fini gospodin, a što time želi reći ne znam ni sam.

“Deder, upitaj čovjeka, što nam želi reći!”, zamoli Mlikota gostioničara iz dalekog Trsta.
Uljudan gospodnin Tršćanin zaista stade ispitivati stranca.

“E’ una lunga storia, che dura più di duecento anni! Prendiamo un posto tranquillo, facciamo insieme un pranzo, e vi racconteremo tutta la verità!”, odgovori gospodski odjeven mladić.

Uljudan gostioničar Tršćanin odmah prevede znatiželjnom Mlikoti.

“Duga je to priča”, kaže, “koja traje više od dvjesto godina. Pronađimo mirno mjesto, ručajmo zajedno, i ispričat ćemo vam cijelu istinu!”

Uistinu, svi zajedno potom sjednu u predivnoj hladovini visoke, imotske kostele: Zagvožđak Mlikota, Krstačanin Lizatović, i svo njihovo biokovsko društvo, te mlad i fin talijanski gospodin s kojim je uvijek ukorak išla njegova mlađa sestra, izazovne i napadne ženske ljepote.

Brza i pedantna konobarica pred njih, na hrastov stol, metnu velik pladanj isječene, vruće, pečene janjetine, mnogo domaćeg pšeničnog kruha, i dvije drvene bukare crvena, slatka vina.

Mladić, koji je izvadio komad leda iz Mlikotine bačve, stalno je pripovijedao, a ljubazni Tršćanin točno prevodio.

“Bilo je to ovako: moji su pradjedovi, još kao nezreli momci, ima tome više od dvjesta godina,usjekli leda u dubokim biokovskim jamama - ledenicama, natovarili brze mazge i konje, i uputili se strmim stazama u Makarsku. Tamo slastičarima i gostioničarima prodaše led učas, odoše potom u gostionicu slatko ručati!

Divna je hrastova galija mletačkih gospodara bila privezana u makarskoj luci, zaštićena od svih vjetrova. Moji pradjedovi, naivni k’o djeca, otrčaše prema okićenoj galiji, i uđoše u brod.

Dva uniformirana i ljubazna gospodina uvedoše moje naivne pradjedove u duboku kabinu, te ih počastiše vinom i likerom. Moji preci zaista se dobro napiše, potom ta dva uniformirana gospodina odvedoše moje pradjedove u potpalublje, duboko u utrobu broda, i silom ih zavezaše na tvrde stolice s dugačkim i širokim veslima.

Bilo je tu još mnogo zarobljenih ljudi s grčkog otoka Krete, iz luke Pireja, iz krasnog grada Dubrovnika... Svi su bili okovanih nogu, jer ih je čvrsto željezo držalo zarobljene u utrobi mletačkog broda. I mojim djedovima metnuše željezne okove oko nogu, dadoše im u ruke teška vesla.

Bog i samo nebo oćutjeli su jauk iz prsiju mojih dragih predaka! Ali, pomoći nije bilo!

Mletačke je galije trebalo  veslima pokretati po cijelom Mediteranskom moru! I ostaše ti jadni mladići iz biokovskih sela okovani željezom u venecijanskoj galiji punih pet godina.

Nebeska se sudbina iznenada smilovala nesretnim i nevinim uhićenicima s Biokova: neočekivano u luci kićene Venecije nebo se prolomilo, munje su vatrene sijevale s visina, more se pretvorilo u visoke, zapjenjene valove. Gospodari mletačke galije, zbog velika straha, da brod ne nestane u dubinama, odvezaše sve mornare, skinuše im okove od željeza, i narediše zarobljenicima, da svim raspoloživim konopcima dobro zavežu galiju za kamene stupove na obali.

Ali, moji pradjedovi, čim oćutiše užitak slobode, pobjegoše, zaštićeni strašnim pljuskom, grmljavinom i vjetrom. Nekako se malom gondolom dočepaše slavnog otoka Murano pored Venecije, i onamo ih, kao vlastiti otac, uze k sebi bogat staklar Francesco.

Pradjedovi se brzo oženiše, jer njihov novi otac Francesco  nije mogao imati djece. Potom se rodiše moji djedovi, a zatim moji očevi.

Naslijedismo svo bogatstvo našeg predragog oca Francesca, i sada je naša obitelj ugledna i cijenjena od ukrašene Venecije pa do grada Padove. Ali, prezime promijenismo, i ni sam točno ne znam, da li moji preci potječu iz Zagvozda, Krstatica, Župe ili pitomih Zavojana!”

JAVNO.ba