EUREKA! Sestre Kardashian objavile autobiografiju. Kim i one dvije kojima nitko ne zna imena odlučile su svijetu podariti, sa svijetom podijeliti, masama uručiti u potankosti što je zaokupljalo i ispunjavalo njihove živote. Ne bi mi to ni blizu zasmetalo, neka svaka budala piše i neka im pametni objavljuju napisano i zarađuju jer najviše je budala koje će to kupiti i, Bože mi prosti, pročitati.

Piše: Marko Čuljak

Radi se o tome što one tri već imaju vlastiti reality show. Njihovu autobiografiju bi mogli kupiti većinom oni koji već gledaju taj show. A što to one rade i što to su radile u životu da bi moglo biti objavljeno u autobiografiji a nema u showu? Na televiziji se može vidjeti kako je dobila koji kilogram pa su joj obline malo izdašnije. Pa će reći u kameru kako je prestala vježbati te je zato dobila viška kilograma. A onda će u knjizi napisati kako je prestala vježbati te je zato dobila viška kilograma. Koja literatura. Na nekoliko stotina stranica žene koje imaju debeo račun na banci pišu o tome kako za taj novac nisu ni guzicom mrdnule. Ili jesu.

Dobrano me je iznenadilo kada je Nives Drpić aka Nives Celzijus imala najprodavaniju knjigu u Hrvatskoj. Nisam je pročitao tako da neću suditi o knjizi niti sam recenzent. Neću je ni pročitati jer me ne zanima što u njoj piše. I dalje mislim da su jedino policijski inspektori trebali u svrhu istrage pročitati ono poglavlje gdje ona objašnjava kako je kao maloljetnica imala spolni odnos jer bilo je priče da je to bilo na silu. Ali je žena zaslužila Kiklopa. U toj godini je prodano najviše njenih knjiga a nigdje ne piše tablica vrednovanja samih pisaca za nagradu.

I koji sam ja seljo. Sve ove informacije sam čuo na RTL exclusivu ili pročitao na kraju Večernjaka gdje su one sočne rečenice. Napisat ću autobiografiju o tome kako sam od studenta novinarstva koji je sanjao o tome da ima vlastiti ozbiljni glazbeno-filmski magazin, postao jado koji u trenucima nedostatka informacija gleda emisije žuće od plantaže zrelih limuna.

Kao novinarsko – publicističku formu, nekako sam uvijek više cijenio biografiju. Teža je za pisanje i zahtijeva više istraživanja, pogotovo ako se piše o nekome tko nije više među živima. U obje forme se senzacionalistički mogu proturiti neistine ali o čitatelju na kraju ovisi hoće li vjerovati napisanome. No dojma sam da je osoba ostavila dublji trag ako netko, pogotovo ako je eminentan u pisanju, želi pisati o životu te osobe.

Posljednjih godina je napisano toliko auto i biografija da svaki kepec koji se dokopa pet minuta slave traži izdavača, promidžbu i malo naivne javnosti. Onda i one vrijedne spomena gube na integritetu i potencijalna kvaliteta im skuplja prašinu. Teško se sjetiti svih napisanih. Ankica je pisala o svom životu s Francekom, Miroslav Škoro bi opet sve ponovio, rekli smo za Nives, a strane ne bi nabrojili na nekoliko novinarskih kartica. I ne mogu reći koja je kvalitetna.

Osobno više volim romane, prozu, poeziju.  Zadnja autobiografija koju sam pročitao je Željezni ljesovi od Herberta A. Wernera, vojnika i časnika za vrijeme drugoga svjetskog rata koji je služio u podmornici. Ali, sa zadovoljstvom bih pročitao autobiografije nekih dragih likova kada bi ih objavili. Ako se pojavi neki od slijedećih naslova, definitivno kupujem i čitam:

Vlatko Marković – Ja k'o i Tito, u fotelji se prolito
Željko Komšić – Ja kao i Zlatko, poljubi me slatko
Onaj što je Georgea Busha gađao cipelama – Il' si bos, il' si hadžija
Bora Čorba – Udavila me kost
David Copperfield – Gdje je nestala magija?
Dragan Čović – Soko ga je volio
Jack Nicholson – Mojih prvih 100
Jack Nicholson – Mojih zadnjih 100
Ava Karabatić – Odvorgonost čovjeka i stundeta je samo položiti ispit

JAVNO.ba