Nakon što su prešli uske i tijesne prijevoje, mekanom i pitomom biokovskom stazom, (dok je uz mazge natovarene koferima Kefalos jašio na pripitomljenom ždrjebetu), pred putnicima puče predivan i širok pogled na selo Zavojane i Napoleonovu cestu, koja vodi od Šestanovca pa sve do grada Vrgorca.

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

“Evo nas, gotovo smo stigli!”, rekoše uglas Slivanjci Prgometi.
“Još se moramo spustiti niz ove padine, okrenuti udesno, i naše je putovanje završeno!”

Sunce se primicalo zalasku, a blagi je povjetarac puhao sa sjevera. Lijepe seoske, kamene  kuće bile su rasute uzduž Napoleonove ceste, a svugdje uokolo bili su njegovani vinogradi i voćnjaci. Pastiri i pastirice po proplancima i livadama čuvali su svoja stada. Odnekud je dopirao milozvučan zvuk pastirske frule i lavež pasa.

“Kakva je sudbina ljudskoga roda?, kud će se, konačno, zaputiti zvijezda Sirius, velika boginja Atena?!”, upita sam sebe atenski astronom i liječnik.

Vidjevši Kefalosa zamišljena, jedan Prgomet reče:
“Zar ljudska sudbina nije strma i neizvjesna poput ovih naših biokovskih putova! Tko zna kamo čovjeka vodi nebeski Bog!”

Nakon što siđoše na Napoleonovu cestu, putnici okrenuše udesno prema selu Zavojanima, koje se smjestilo na pitomim brežuljcima, pored izvora bistre planinske vode. Kuća je seoskog starješine bila najkićenija, izgrađena od samog klesanog kamena i prekrivena trapezoidnim sivim tablama, koje su imućniji seljaci naručivali brodovima iz Trsta. Vrsni su graditelji i kamenoklesari temelje ukopali duboko u ilovaču, i ondje uredili starješinsku konobu, koju je gospodar svake godine punio moštom, vinom i rakijom.

U drugoj polovici konobe smještao je osušene svinjske pršute, nadaleko čuvene po ukusu i slasti. Domaćica je s nevjestama i kćerima pripremala najbolji kozji i ovčji sir, stavljala ga u maslinovo ulje, i odlagala na police u svježoj konobi.

Nije nedostajalo ni suhog grožđa, suhih smokava, oraha i badema. Domaćica je bila poznata u selima od Imotskog do Ljubuškog po umijeću pripravljanja domaće marmelade od trešanja, višanja, grožđa i smokava, a njen su liker od višanja rado uzimali i najbolji liječnici u Splitu i Mostaru. Starješinska je kuća podignuta na dva kata, a podrum utvrđen ćemerom, svodom od brižno isklesanih kamenih klinova. Na prvom je katu bila velika prostorija za goste, ukusno uređena, s drvenim namještajem, velikim stolom i stolicama.

Ukućani su se peli u svoje sobe iznad dnevnog boravka unutarnjim mramornim stepenicama. Zgrada je imala osam prostranih spavaćih soba, u koje je dopirao huk bistrog planinskog izvora. Graditelji (najvrsniji kamenoresci iz Imotskog, Sinja, Ljubuškog i Mostara!)  posebno su uredili široki trijem poduprt uglačanim, okruglim dorskim stupovima. Prozori su i vrata  bili  ukrašeni božanskom ornamentikom, kao najljepše firentinske vile: trokutima i lukovima.

Iznad glavnog ulaza bila je isklesana glava afričkog lava, mudre i lukave životinje, koja suvereno gospodari šumama i pašnjacima. Stepenište, koje vodi do trijema i ulaznih vrata (i ono je isklesano od najbjeljeg kamena!), imalo je oblik lepeze, te je vila, pogledana s obližnjeg brežuljka, izazivala divljenje i strahopoštovanje.

Starješinini su preci od pamtivijeka bili najugledniji ljudi na potezu od Sinja do Mostara, a bili su geometri, liječnici, pravnici i trgovci. Toj su gospodi bila sva vrata otvorena među časnim i uglednim begovima u Vitini pored Ljubučkog, u Mostaru, Čapljini i Stocu. Njihovi su sinovi studirali na najuglednijim sveučilištima: u Padovi, Firenci, Rimu, Beču, Sorboni i Oxfordu. Ovu je činjenicu znala naizust i šutke cijela imotska, ljubuška i vrgoračka krajina: kad bi netko od njihovih sinova i kćeri stasao za ženidbu i udaju, majke najljepših djevojaka i mladića potajno su kovale planove, da upravo njihova kćer postane nevjesta u ovoj starješinskoj kući u Zavojanima.

Ali svemoćni Bog nije dopuštao da se pod krovom te ugledne i čestite kuće rode mnogi sinovi i kćeri neodoljive ljepote! Premda je starješina u biokovskim Zavojanima znao da će pod njegovim krovom biti gost ugledan Atenjanin Kefalos, astronom i liječnik, potomak jedne od najstarijih porodica staroga svijeta, nije toj činjenici pridavao osobit značaj. Ali, kad su biokovski pastiri na sve četiri strane svijeta proširili strašnu priču o tom čudnom i premudrom čovjeku, priču kao munju, kao grom, starješina je sa svojom gospođom s velikim nestrpljenjem očekivao grčkog liječnika.

Satima prije no što je u kuću stigao Kefalos s Prgometima iz Slivna, bio je u Zavojanima biokovski klesar na brzu konju , te raširio vijest, da Atenjanin umije pripitomiti divlje ždrijebe (kao što je  veliki Pitagora pripitomljavao divlje bikove i lavove!) čudnom i neshvatljivom melodijom, kakvu prije nitko nikad nije čuo.
Osim toga, glasnik je s nevjericom tvrdio da je Grk umniji i bolji graditelj od najvrsnijih arhitekata od Splita do grada Mostara. 

“Ako je nenadmašiv u pripitomljavanju divljih konja, i najvrsniji u graditeljstvu, onda je tvoj gost, Kefalos iz Atene, najmudriji među liječnicima , mudriji i od onih u aristokratskom gradu Beču, sposobniji od najboljih talijanskih liječnika u čuvenoj Veneciji, a nesumljivo, nadmašuje u umijeću liječenja i one najbolje s carskog dvora u Istanbulu!”, reče biokovski klesar starješini u Zavojanima, te okrenu konja i uputi se prema gradu Mostaru.

Konačno stigoše Slivanjci Prgometi i Kefalos! Starješina se duboko nakloni astronomu, uvede ga u kuću i počasti najbiranijom hranom. Uistinu, Kefalos se okrijepi, napije vina, te uze otvarati kofere, u kojima su bile same knjige, požutjele i stare, kao da su napisane u nekoj mračnoj i ljudskom razumu nedohvatljivoj davnini.

Sutradan, odmah nakon izlaska sunca, u starješinsku je kuću došla ona ucviljena majka lijepe i pametne kćeri, koju je zadnjih godina bila shrvala neka teška i neshvatljiva bolest, a kojoj nitko nije znao uzroka. Ta je uplakana gospođa živjela na biokovskom proplanku između Kozice i Krstatica, rijetko je s ocem svoje djece silazila do Makarske,  Imotskog  i Ljubuškog.

Zadnjih je mjeseci, međutim, bila obišla najbolje liječnike, koji su izučili najvrsnije škole u Istanbulu, ali i one talijanske iz Venecije i Rima. Pitala je za savijet i mudrace iz carskog Beča, ali joj nitko nije znao dati nikakva odgovora.

Njena je predivna kćer sve više slabila, lice joj je venulo, oči se gasile, a grudi trunule i nestajale, kao da djevojku guši i mori neka strašna i tajanstvena sila. Ucviljena i uplakana majka dovela je svoju kćer na konju, s ocem i sinovima. Zaustavili su se pred starješinskom kućom, i nisu se usudili ući u dvorište.

Kefalos ih je već ugledao s prozora svoje sobe, okrenute prema jugu. Hitrim je koracima izjurio na cestu, i stao uz bolesnu djevojku, koja je još bila na konju. Potom je uze snažnim rukama, i spusti na zemlju.

“Neka te, slatka djevice, blagoslovi naša predivna boginja Issa-Atena!”, reče liječnik mladoj i lijepoj djevojci.

Potom uze svoju gošću za ruku, uvede ju u dvorište, sjedne ju ispod razgranate i visoke trešnje. Za njima odmah pohitaše svi ostali: majka, otac i njena braća.

“Bog nek’ ti se smiluje dobri čovječe...!”, izusti  uplakana majka.

“Ova je djevojka nevina i perfektna, najljepša od svih, koje su vidjele moje oči... nego nju nepodnošljivo muči neki demon, zao i podmukao! Ta, ne vidite li da taj podmukli, podzemni duh iz ljubomore guši ovo čedo ...ali, gospođo moja milostiva, vaša je kćer zdrava... uistinu, kažem vam, vaša je kćer zdrava!”

Tako reče atenski liječnik, te otrči u kuću, i odmah se vrati s jednom knjigom, bijelim ručnikom izvezenim zlatnim nitima, te jednim  zlatnim  predmetom, koji je sličio na običan ključ. Taj se zlatni predmet sastojao od četiri dijela: okrenut uspravno, prema nebu, na vrhu je imao iskovano zlatno srce, s lijeve i desne strane (imao je) zlatne krakove, a po sredini, gdje se sastaju krakovi i donji vrh srca, imao je jedan širi i dulji zlatni krak. Ukratko: predmet je sličio ljudskom biću, s glavom, raširenim rukama i nogama sastavljenim jedna uz drugu.

Kefalos udobno smjesti bolesnicu ispod trešnjina drveta, te naredi prisutnima da budu tiši od daha. Zatim se liječnik okrenu suncu, potom u smjeru božanske planine Olimpa u Heladi, te stade nad djevojkom užasno izgovarati:

“Hekas, Hekas, Este Bebeloi!
Hekas, Hekas, Este Bebeloi!
Hekas, Hekas, Este Bebeloi!”, a potom na starogrčkom:
“Helios, Helios, Apolon, Ra!, neka tvoje predivno i svemoćno svjetlo obuzme ovu kćer velike boginje Atene i boga Ozirisa! Oziris, Oziris, Oziris! oče nebeski, gospodaru neba, zagrli ovu svoju prelijepu kćer, jer si je zaboravio ovdje na zemlji!
Issi, Atena, Isthar mezopotamska, božanska majko ove predivne kćeri, zagrli svoje zemaljsko čedo!
Zeus, Zeus, Zeus! , preuzvišeni bože Egipta, Helade i Mezopotamije, zagrli ovu svoju prelijepu kćer zemaljsku!
Hekas, Hekas, Este Bebeloi!
Hekas, Hekas, Este Bebeloi!
Hekas, Hekas, Este Bebeloi!
Amen”.

Kefalos je u desnoj ruci držao zlatni ključ, a onim je bijelim ručnikom brisao čelo i grudi mlade djevojke. Kad je izgovorio molitvu, djevojka se naglo trže, probudi iz nekog dubokog i teškog sna, te povika:

“Kefalos, Kefalos, jesi li to ti?!”

Liječnik uze djevojčinu desnu ruku, te je poljubi.

“Kćeri”, reče joj, “ti si sada zdrava, neki ti je podmukao demon odvukao silom dušu u oceanske dubine, jer si veoma lijepa... Rodit ćeš tri zdrava sina i dvije kćeri, a otac vaše djece bit će gospodar ugledne i bogate kuće!”

Djevojka se zaista ustade, premda je bila nepokretna, počne govoriti, premda je bila zanijemila, započe odgovarati na pitanja, premda je bila potpuno ogluvila.

JAVNO.ba