BLEIBURG – Za kojih mjesec dana navršava se 65. godina od Holokausta hrvatskog naroda. Punih 65 godina od genocida nad jednim narodom. Kako, zašto, zbog čega…? Tolika pitanja su se kroz povijest sama po sebi namećala pri svakoj pomisli na Bleiburg, na krvavi partizanski, odnosno komunistički čin, no činjenice ukazuju kako je taj zločin imao tri čina.

Piše: Danijel Ivanković

Prvi je bilo ubijanje razoružanih hrvatskih vojnika i civila – podsjećamo, sve nakon što je završio II. Svjetski rat. Ponovimo, zločin za koji se nikada nije sudilo! Drugi čin je bio pokušaj neargumentiranog „suđenja“ pa se protezala fraza o ubijanju ideoloških neistomišljenika. Taman kao da to nije zločin? Treći čin je možda i najbolniji, jer je vezan za konstantno teroriziranje i dijeljenje građana na komunističku vrhušku i obespravljene ljude u „socijalizmu s ljudskim likom“! A taj čin je nažalost potrajao više od pola stoljeća.

Bojimo se kako nakon trećeg čina imamo i četvrti, a vezan je za posljednjih 20-tak godina, iako je možda bolje o istom ništa ne govoriti! Zašto ne govoriti?




Govor Ivana Fumića

Naime, nekadašnji partizan, komunist i vojni sudac JNA, Ivan Fumić, išao je toliko daleko i izrekao čuvenu laž na račun Rimokatoličke crkve u Hrvata, a koju se nebrojeno puta moglo čuti i u bivšoj totalitarnoj Jugoslaviji kada je zločinački i titoistički režim paušalno optuživao hrvatski narod za genocid, za „kontrarevoluciju“ i marksističku izmišljotinu zvanu „klero-fašizam“.

Na komemoraciji jasenovačkim žrtvama 20. travnja 2008. godine Fumić je izrekao svoj sramotni govor temeljen na krivotvorenim povijesnim podatcima, čiji su drugovi vojni suci ispred Vojnog suda JNA u Zagrebu sudjelovali 1991. godine u političkom montiranom sudskom procesu protiv skupine hrvatskih rodoljuba, i koji su svojim tadašnjim angažmanom za jugoslavensko vojno Tužiteljstvo neizravno podupirali velikosrpsku pobunu u Hrvatskoj.

Dakle, 17 godina kasnije Ivan Fumić izjavljuje:

„Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas, kao posljednji bastion, brani taj poredak i uzdiže Bleiburg“ – rekao je tada Fumić uz zdušno odobravanje kojih 2.000 okupljenih kod Spomen-područja Jasenovac.

Taj isti Fumić je bio jedan od glavnih sudionika u trećem činu spomenutog zločina, pa ne čudi što on i njemu slični posljednjih godina ove činjenice nazivaju izmišljotinama i negiraju kako su i oni poput Hitlera, ali za razliku od Hitlera ne u ratu, nego nakon završetka rata primjenjivali metodu „plinskih komora“.




Albanci u plinskim komorama

Bolji poznavatelji povijesti na ovim „našim prostorima“, kako već komunisti vole nazivati prostor ex Jugoslavije, upravo su na taj način ubili nekoliko stotina albanskih zarobljenika u Dubrovniku, kao i crnogorskom Baru. Otuda je nastala i kazališna predstava „Barski mučenici“. Albanci su potrovani i na prostoru dubrovačkog Lapada – baš tamo gdje se danas nalazi kompleks hotela!

Zašto su komunisti vršili ovako strašne progone stanovništva, a među njima i oko 650 katoličkih svećenika koji se nisu nalazili u vojnim postrojbama i koji nikome nisu nikakvo zlo učinili?

Prvi je razlog što su se oni plašili kako će zapadne sile vrlo brzo srušiti teroristički komunizam, a drugi i još važniji razlog je to što su oni bili svjesni da ih je vrlo malo (oko 6 posto) u odnosu na ostalo stanovništvo u Jugoslaviji i što bi se samim time nad njima mogla provesti teška egzekucija!

U svom ludilu jedan od njih, pukovnik Simo Dubajić, više je puta isticao kroz medije, čak se hvalio kako mu nije žao što je ubio „samo“ 30.000 Hrvata, jer ih je, kako je govorio, trebao likvidirati barem deset puta toliko, odnosno 300.000!

Podsjetimo ovim putem kako je beogradska i jugoslavenska Politika 1. veljače 1951. godine prenijela izjavu Aleksandra Rankovića da je “kroz naše zatvore prošlo od 1945. do 1951. godine 3 milijuna 777 tisuća lica, a likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja”. Među tih pola milijuna “narodnih neprijatelja” bilo je oko 200 tisuća Hrvatica i Hrvata!




Zločin u Travniku

Partizani nisu ubijali ratne zarobljenike i civile samo nakon rata, nego i za vrijeme Drugog svjetskog rata: nakon prvog pada grada Travnika u partizanske ruke u listopadu 1944. godine su jugoslavenski partizani i komunisti ubili oko 2.200 građana i branitelja Travnika, i to ne samo zarobljene ustaše-vojnike, koje su skidali do gola i doslovno klali, nego i đake franjevačke gimnazije, časne sestre Rimokatoličke crkve, franjevce i travničke civile, koji su u tako velikom broju ubijeni iz osvete jer je u osvajanju tog srednjobosanskog grada poginulo u borbi više od 1000 partizana (ustaša i domobrana poginulo je u borbi oko 110).

I naravno da je generalni sekretar CK KPJ i maršal Josip Broz Tito juridički, politički i moralno odgovoran za genocid nad hrvatskim narodom, počinjen u svibnju i lipnju 1945. godine - masovna ubojstva u rangu nekoliko mega i super-Katyna, jer je sve te zločine naredio, te je ljubimac jugo-komunista Tito jednostavno rečeno bio masovni ubojica za pisaćim stolom.

Jako dobro znamo kako su ožiljci posljednjih ratova na Balkanu još uvijek svježi i „pale“ emocije svih obitelji čiji su članovi bez suđenja pogubljeni. Koje su „posmicali“. Da, posmicali, pa čak i pekli na ražnju kao katoličkog svećenika blizu Knina. Hrvati su im srušili dvije Jugoslavije, pa stoga nek ne čudi što se još uvijek s vremena na vrijeme može čuti kako se „oni“ trebaju još hrvatske krvi napiti!




Boris Dežulović s bejzbol palicom

Kod takvih nikada razum nije vladao, pa ni u današnje vrijeme, a da je tako primjer su česti napadi na katoličku crkvu prilikom komemoracija u Jasenovcu i u sličnim prigodama. Crkvu čak napadaju i za propast Jugoslavije, pa tako novinar Boris Dežulović ne tako davno piše u „Jutarnjem listu“ da će on papu Benedikta XVI. Dočekati s bejzbol palicom ukoliko dođe u Hrvatsku, a to znači – dotući ga i ubiti.

Kada Boris Dežulović to javno obznani to je nešto normalno, bar se u Hrvatskoj stvara takva slika, a što mislite da neki prohrvatski orijentiran novinar takvo nešto napiše o nekom „antifašisti“. Recimo o krvniku Ivanu Fumiću. Nema veze što je Fumić poznati krvnik, jer bi svejedno hrvatska medijska i politička scena tog novinara proglasili „opasnim po okolinu“!

Stoga Hrvati vječno moraju biti zahvalni Amerikancima, jer da u proteklom ratu nije bilo njihovog naoružavanja Hrvatske, te bombardiranja Srbije i uništavanja treće po naoružanju sile u Europi veći prostor Balkana bi bio zgarište bez ljudi i domaćih životinja. Na svu sreću Amerikanci su uništili sve značajnije srpske vojne objekte i postrojbe, pa bez obzira što netko mislio o Americi kao najvećoj sili, koja da se razumijemo ima itekakvih propusta u svojoj vanjskoj politici, i njihovom bivšem predsjedniku Bushu, jedno je sigurno, a to je da mu Hrvati trebaju trajno biti zahvalni što su primljeni u NATO pakt, jer dok ih štiti i brani najmoćniji bojni savez nitko im više neće njihovu slobodu dirati.

Onaj tko povijest zna čitati između redaka, a ne onako kako je pobjednici pišu (iako su nemalo puta takvi pobjednici zapravo u stvarnosti bili najveći gubitnici) uvidjet će kako sredinom X. stoljeća kreće tisućljetni agresivni rat što će ga Srbija voditi protiv Hrvatske.




Tisućljetni rat otpočeo Časlav Klonimirović

Srpski vojskovođa Časlav Klonimirović (sin Radoslava) prvi je probio vječnu granicu (limes aeternitatis) i prešao na lijevu obalu Drine, no njega su združenim snagama Hrvati protjerali ponovno na desnu obalu Drine. U početku Srbima možda nije bilo važno što su na kontra strani Hrvati, kao što im je bio sam izlazak na Jadran, međutim tu svakako leže počeci svih tih sukoba.

Kasnije će uz pomoć bizantskih sveštenika Stevan Nemanja okupirati Crvenu Hrvatsku, pa će Dušan Silni sklopiti tajni pakt s Mlečanima, obećati im hrvatske obale i mora u zamjenu proširenja Srbije do Neretve, no kao što je poznato i te zamisli je otklonio Ludovik Veliki prisilivši Mlečane na odricanje i obale i hrvatskog mora.

Zatim imamo i „Načertaniju“ kao okupacijski manifest, te proboj u Bosnu, vrbovanje Vlaha i njihovo pokrštavanje, a sve to opet zbog prodora do mora. I tako malo pomalo stižemo u XX. Stoljeće i ono što nagovješćuje Nikola Stojanović 1902. godine, a to je istrebljenje Hrvata!

Stiže nam i „Crna ruka“ i izvodi atentat 1914. godine na cara Ferdinanda, a još prije toga imamo i dva Balkanska rata što svakako nije zgoreg spomenuti, prvenstveno poradi Kosova i Makedonije. Činilo se kako im se suludi naumi ostvaruju 1918. godine kada su uz pomoć engleske i francuske bagre okupirali čitavu Hrvatsku, te Crnu Goru gdje su proveli veliki pokolj tamošnjih nacionalista.

Srpska sila pada 1941. godine, no ni tada ne odustaju i opet uz pomoć Engleza i Francuza jačaju, a u tom „jačanju“ stižemo i do genocida na Bleiburgu gdje su kroz komunistički pokret uvukli i veći broj Hrvata da sudjeluju u ubijanju tolikog broja svojih sunarodnjaka. I tek kada napravimo jedan ovakav kraći prikaz i donekle dočaramo sve te srpske poraze kroz tisuću godina ratovanja s Hrvatima postaje nam jasnije zašto se dogodio Bleiburg.

Na svu sreću dogodilo se i američko bombardiranje Srbije. Dogodilo se zaustavljanje tisućljetnog zla, pa iako sada Hrvati više nisu u strahu od Srba bojimo se da je bojazan od komunista i nadalje opravdan, a kao što rekosmo najbolje se ogleda kroz primjere Ivana Fumića, Borisa Dežulovića i njima sličnih.


JAVNO.ba