SARAJEVO – Amar Osim je dugo vremena živio i još uvijek živi u sjeni „Štrausa s Grbavice“. Ništa čudno kada se zna kakvog je i igračkog i trenerskog traga Ivica Osim ostavio u Željezničaru.

Piše: Danijel Ivanković

A Amar je Ivičin sin i onda se samim time još teže probijati u vrh, dotaknuti zvijezde,  međutim ako postoji neki sportski radnik u nogometnoj Bosni i Hercegovini to je svakako Amar Osim, usudimo se kazati najbolji trener Premijer lige BiH u proteklih deset godina! Zašto baš Amar najbolji? Pa ima puno razloga, a to zasigurno najbolje znaju Željini navijači, njihovi vjerni „Manijaci“.

S Osimom su na trenerskom kormilu bili nedodirljivi prvih godina zajedničkog natjecanja bošnjačkih i hrvatskih klubova, no nakon što je Amar krenuo nekim drugim putem, razišao se dakle s klupskom Upravom, Željo je počeo padati i padati. Sve niže i niže. Sve dok se jednog dana nije pročulo kako se Amar vraća.

Relativno je mlad postao trenerom (rođen 1967. godine) s 30 i kusur godina, a isto tako mlad osvojio prve trofeje s najdražim klubom. Pogodilo ga je kada sa Željom nije uspio u prvoj zajedničkoj sezoni, kada su se uključili i klubovi iz RS-a, doći do titule. Titulu je izgubio u posljednjem kolu na širokobriješkoj Pecari. Domaćin je pobijedio, a Leotar prvak postao.

No, čudni su putovi gospodnji, život katkad takve priče piše, pa se jedna takva priča odvija i u životu Amara Osima, koji je ove nedjelje ponovno sa Željom stigao na Pecaru. I pobijedio svog domaćina. Pobijedio i nadigrao kao ne sjećamo se tko zadnji put? I dakako, pored pobjede koja ga je približila vodećima, plavi s Grbavice su odmah izvjesili kandidaturu za vrh. Za titulu. Možda i dvostruku, jer je Željezničar i u poluzavršnici Kupa BiH. Nitko još u bh okvirima nije uzeo dvostruku krunu. Možda je baš suđeno da to bude Željo. Klub s vjerojatno najviše navijača u Bosni i Hercegovini. Klub onako čisto iz naroda. Klub raje koji živi i igra za svoju raju.

Za Osima juniora ističu kako voli unutar momčadi imati maksimalnu disciplinu? Pa valjda bi svi tome trebali težiti budući je u sportu to glavni preduvjet uspjehu. Sjećamo se Želje iz prijašnjeg vremena kada ga je vodio Amar i bez obzira što su uistinu imali kvalitetnu momčad prisjetit ćemo se isto tako da je njihova glavna odlika bila disciplina. Ono nešto što je Željezničaru nedostajalo prethodnih sezona, takoreći od 2005. godine kada su posljednji put igrali Europu, pa su više bili u zoni ugroženih no što su se borili za vrh.

Međutim, s Osimom se vratila i disciplina, navika rada i pobjeđivanja. Možda čak s lošijim igračkim kadrom nego prijašnjih sezona ova momčad se bori za prvenstveni vrh. U početnom dijelu sezone bili su konstantno blizu vodećima, no kao da ih nitko nije ozbiljno shvaćao?

Činjenica je da ih ni u redovima Širokog Brijega, jesenskog bh prvaka, nisu ozbiljno shvaćali, posebno što su se ufali u tradiciju, a oni su došli i bez imalo straha očitali lekciju koja ih još i psihički može strašno podići, osokoliti, usaditi dodatnu vjeru u psihu igrača kako uistinu mogu Želji osigurati prvu titulu bh prvaka?



Štoviše, zimus im je ponajbolji igrač Edin Cocalić otišao u grčki Panionios, pojačanja gotovo da i nisu dovodili, a opet igraju, imaju taj kolektivni duh, zajedništvo kakvo krasi prave momčadi i stoga ljudi iz Uprave kluba mogu samo kazati: Amare hvala TI! Za većinu pozitivnih pomaka u klubu upravo je zaslužan trener povratnik iako se nikada neće razbacivati velikim riječima, držati lekcije, davati bombastične izjave, dospijevati u afere, u sukob s protivničkim navijačima i trenerima, nego se onako narodski ponašati, baš u maniri Željinog prosječnog navijača.

A prosječni navijač to itekako zna cijeniti. U ovom slučaju to znači da već sada možemo najaviti kako će predstojećeg vikenda na Grbavicu doći kojih 15.000 gledatelja. Dolazi Zvijezda. Ali ne Zvijezda beogradska već gradačačka. No, nema veza, kada „Manijaci“ i ostali simpatizeri ovog kluba uvide da njihova momčad zaslužuje podršku oni će je i imati. Zapravo, konstantno je imaju i tko zna gdje bi za ovaj klub bio kraj da im sve štima kao ljubav navijača prema klubu?

Tko zna gdje bi im bio kraj da primjerice u sezoni 1984/85. nisu u poluzavršnici Kupa UEFE u posljednjoj minuti eliminirani od mađarskog Videotona? Ivica je tada bio trener kluba, a Amar među običnom publikom na tribinama, među običnom rajom… Donio je željezničku sirenu na Grbavicu koja je stvarala nesnosnu buku, a jednom prilikom će otkriti kako mu je sirenu posudio tetak koji je radio na željezničkoj pruzi.

Eto, i to je Amar Osim. Posljednjih godina je živio i radio u Japanu, financijski bez ikakve dvojbe prolazio puno bolje nego što je slučaj u Željezničaru, ali opet Željo je Željo.

Tako je lijepo u jednu cjelinu uklopio igrače za koje su mnogi već tvrdili da su „ispuhali“, odnosno da su igrački gotovi, a kao što su nekoć veliki talenti bh nogometa Alen Mešanović i Mirsad Bešlija, pridružio mi mlade snage poput vratara Šehića, Edina Višće, Milana Ćuluma, Elvisa Mešića, nešto starijih Bekrića ili Bućana, doveo igrače kao što su Lazar Popović i Jadranko Bogičević, dakle ne neka velika igračka imena, nego baš ono što mu je trebalo za započeto, za nadogradnju jednog obnovljenog Željezničara.

Željezničar je do ove nedjelje u prvenstvenim nastupima 10 puta gostovao u Širokom Brijegu i 10 puta gubio. Sada su vratili za dio tih poraza, digli su se iz pepela, pa će ih konkurencija tek sada ozbiljno početi shvaćati, jer tijekom zimske stanke gotovo nitko ih nije spominjao kao mogućeg kandidata za vrh, za titulu. A oni su u pohodu na dvostruku krunu.

I sve nekako iz prikrajka, iz sjene… Kući su jesenas prosuli 7 bodova (poraz od Sarajeva, remi sa Zrinjskim i Rudarom). S tim bodovima bi čvrsto bili na vrhu, ovako se još trebaju dokazivati. Dokazivati i pobjeđivati kako bi vratili negdašnji ugled. S Amarom je nešto takvo itekako ostvarivo.


JAVNO.ba