Ivan Ljubičić je „živ“! Naravno, misli se na njegovu sportsku živost, jer nakon što ga zbog ozljeda duže vrijeme nije bilo na ATP touru, a i ono što je igrao bivalo je na puno manjoj razini od uobičajenog kako nas je već „Ljubo“ navikao u godinama iza nas, mnogi su ga otpisali, odnosno svrstali u kategoriju igrača koji više ne mogu priprijetiti svjetskom teniskom vrhu, no u Indian Wellsu je cjelokupnoj teniskoj javnosti pokazao koliko je još jak.

Piše: Danijel Ivanković

U velikom finalu je „sredio“ Andy Roddicka, premda mnogi još većim drže polufinalnu pobjedu nad Rafom Nadalom, kao i onu nad Novakom Đokovićem u 4. Kolu ovog prestižnog turnira.

Za Ivana je to bio deseti osvojeni turnir u karijeri i 22 finale. Kada bi smo sada krenuli kroz vremeplov vidjeli bismo kako je prvi turnir osvojen u Lyonu 2001. godine, međutim priča o Ljubičiću počinje znatno ranije. Počinje u njegovoj rodnoj Banjaluci.

Rođen je kao drugo dijete u obitelji oca Marka i majke Hazire. Tenisom se počeo baviti s 9 godina, a igrački uzor mu je bio Šveđanin Stefan Edberg kojeg će jednog dana uspjeti i dobiti na Touru. Kao i brojni drugi vrhunski sportaši iz Bosne i Hercegovine odlučio je igrati za Hrvatsku, jer mu je u sportskom smislu Hrvatska bila majka, a BiH maćeha.

Istina, u njegovom primjeru, a za razliku od nekih drugih, svemu tome umnogome doprinio je i rat, jer je 1992. godine morao napustiti rodni grad, te s majkom i bratom zrakoplovom put Beograda, a otuda odmah autobusom preko Mađarske do Slovenije. Granicu prelaze pješke, presjedaju u drugi autobus i stižu u Rijeku, a nedugo nakon toga u Opatiju. U tamošnje izbjeglištvo.

Godinu dana kasnije sa skupinom mladih tenisača odlazi u Torino gdje će igrački sazrijevati, ali i u svakom drugom pogledu. Trener mu je bio Mirza Hrnjadović koji je skupa s njim i došao u Italiju. U Torinu ostaje tri godine.

Na prvenstvu Hrvatske za uzrast do 16 godina 1995. godine u Rijeci osvaja naslov prvaka, a nedugo potom i prve ATP bodove na Istarskoj rivijeri.

Godinu dana kasnije s obitelji preseljava u Zagreb, ubrzo igra juniorsko finale Wimbledona gdje gubi od Bjelorusa Andreja Volchkova. I tako malo pomalo stiže Lyon 2001. godina i prvi ATP osvojen turnir. Na drugi se čekalo možda i malo previše, no nakon što je 2005. godine u Metzu osvojena ta druga titula sve je nekako išlo puno brže i uspješnije.

Iste godine je osvojen i Beč gdje će sljedeće godine obraniti titulu najboljeg, te osvojiti još turnire u Chennaiu i Zagrebu. U 2007. osvojeni su Doha i Hertogenbosch, a zanimljivo 2009. godine i turnir u Lyonu. Bilo je onih koji su vjerovali kako je tako od Lyona do Lyona zaokružen ciklus turnirskih pobjeda Ivana Ljubičića, no na svu sreću su se prevarili.

Ljubičić je kadar i u 31 godini osvajati turnire i zapravo ovo mu je najveći osvojeni turnir u karijeri. Baš je u četvrtfinalnom susretu protiv Juana Monaca proslavio 31 rođendan, međutim ispalo je kako je slavio čitav tjedan a ne samo taj dan. Na touru je već punih 15 godina, no zanimljivo Ljubičić kao jedan od najdražih osvojenih turnira drži onaj kojeg je još kao dijete prije rata osvojio u Beogradu, jer tada je dobio i prvu novčanu nagradu od kojih 1.500 KM, te su mu roditelji kupili zlatni lančić.

Nositelj je i olimpijskog odličja pošto je skupa s Mariom Ančićem u paru 2004. godine stigao do bronce u Ateni, jedno je vrijeme zauzimao 3. mjesto (2006. godine) na ATP ljestvici i 2 mjesto na godišnjoj bodovnoj listi. Međutim kako sam Ljubičić kaže sve na jednu stranu a Davis Cup osvojen 2005. godine na drugu stranu.

Tada je Hrvatska upravo na krilima briljantnog Ljubičića otišla do kraja. „Ljubo“ je bio glavna uzdanica u timu izbornika Nikole Pilića i nanizao mnoštvo velikih pobjeda, kako u pojedinačnoj konkurenciji tako i u paru. Za najboljeg hrvatskog sportaša izabran je 2006. i 2007. godine. Veliki sportaš kojemu je Hrvatska pružila utočište kada mu je to bilo najpotrebnije, a „Ljubo“ bar deseterostruko vratio s jačim kamatama od bilo koje banke.


JAVNO.ba