NOVI SAD - Posljednjih dana se puno prašine diglo na sportskom polju između dviju susjednih država, Hrvatske i Srbije. Sve je krenulo na Prvenstvu Europe za vaterpoliste koje se održava u Nizozemskoj, a najnoviji epilog doživjelo u Srbiji, gdje se pak održava Prvenstvo Europe u rukometu.

Srbija je u vaterpolu očitala lekciju Hrvatima koji nisu tek tako mogli podnijeti poraz u Eindhovenu, pa je u završnici susreta Dubrovčanin Nikša Dobud pošteno „odalamio“ Filipa Filipovića. Neposredno nakon utakmice još se „sjetio“ izjaviti kako „Srbi nisu dobili ništa što nisu zaslužili“!

Sudbina je htjela da ta ista Srbija u nastavku natjecanja odlučuje o sudbini hrvatskih vaterpolista. Naime, Hrvatska je u četvrtfinale mogla proći samo uz pomoć Srbije, odnosno ukoliko Srbi, koji su već bili osigurali prvo mjesto u Skupini, ne dožive poraz od Crne Gore. Međutim, doživjeli su ga. Očekivano, naravno. Pa, od pamtivijeka im je draže da Hrvatska na bilo koji način bude zakinuta nego bilo što drugo. I obratno dakako, bez obzira koliko ovdašnji političari trubili kako možemo zajedno.

Pravi Hrvati zasigurno ni u toj utakmici nisu navijali za Srbiju, iako im je taj dan igrala pobjeda ili bar neodlučeno reprezentacije Srbije. Nisu ni Srbi navijali za Srbiju, a to je ipak, iz hrvatskog kuta gledišta, nešto neprocijenjivo, pa taman što si ih svojim glupostima doveo u takvu poziciju.

Netko će reći da Hrvati nemaju takve manire i sjetiti se Wembleya i one veličanstvene pobjede „Bilić Boysa“ u, za njih nevažnoj utakmici, kada su Rusiju odveli na EURO, a Englesku ostavili u Engleskoj. Pitanje je, međutim, kakvi bi ti maniri bili da su umjesto Rusa dalje mogli proći Srbi, jer bi vjerojatno tada umjesto tih lijepih, divnih, krasnih manira doživjeli „manevre“ kao u slučaju vaterpolista Srbije u srazu s Crnogorcima.

Možda su dragi vođa Dragan Čović i njegovi suradnici očekivali drugačiji rasplet, ali tko više jebe dragog vođu, te njegove bliske banjalučke i beogradske saveznike kada kroz sportske primjere vidimo koliko se stvarno volimo i koliko skupa možemo. Crnogorci su, što se vaterpola tiče, možda u ovom trenutku i tako i tako bolji od Srbije, međutim Srbi su u spomenutoj utakmici ciljano željeli ostaviti dojam kako im nije u interesu taj susret odigrati u duhu fair-playa. A da su zdravo razmišljali zapeli bi iz petnih žila i probali dobiti utakmicu, jer za Hrvate ništa bolnije ne bi bilo od toga da ih Srbija mora spašavati, pa makar u vaterpolu. Ali, odakle Srbima tolika inteligencija?

Netko će reći da nikada i nisu igrali fer, čak ni u ratu i ratovima, a što najbolje oslikava svježi primjer Kosova, jer čim su se Albanci naoružali ne smiju pisnuti. Nekada si pobjednik i u porazu, ali i gubitnik u pobjedi. Dok neki to ne shvate treba još proteći vode Dunavom, Savom, Dravom... Srbijanski vaterpolisti teško da ikada to shvate.

Za razliku od njih imamo primjer Slovenaca čiji rukometaši dobiše Mađarsku, pa Hrvatska bez obzira na ishod današnjeg susreta s Mađarima prolazi dalje, veliča Sloveniju, no dragi Hrvati nemojte misliti kako i Slovenci isto ne bi učinili da su bili u poziciji kao Srbi, jer su oni za razliku od Srbije u vaterpolu u ovoj utakmici morali igrati i za sebe, boriti se za to treće mjesto u Skupini i tako pokušati izboriti razigravanje za plasman na Olimpijske igre.

Kada se već dotičemo rukometa svi smo se zgrozili nakon ovih nekoliko incidenata na prostoru Novog Sada i Vojvodine, odnosno napada domaćih „šumara“ na hrvatske navijače, no i tu možemo postaviti pitanje – Što se drugo moglo i očekivati? Što dalje sve možemo očekivati? Možda, da se Predsjednik RH Ivo Josipović jednim brzojavom ispriča kolegi Borisu Tadiću, a dragi vođa Dragan Čović Miloradu Dodiku zbog toga što hrvatski navijači u Novom Sadu podmeću glave pod srpske sjekire?

Dok je hrvatska reprezentacija igrom „šepala“ na ovom prvenstvu imala je dobro gostoprimstvo u Srbiji, domaćini su je čak poželjeli za suparnika u nastavku natjecanja, ali nakon što onako razbiše Francuze strah se uvukao među sve njihove suparnike, a zasigurno najviše među domaćine u čijoj se podsvijesti jednim dobrim dijelom već vrti film kako u svom Beogradu, među 20.000 svojih navijača, gube utakmicu od Hrvatske i još pri tome slušaju „Lijepu našu“!

Sve to što se događalo u Novom Sadu može i treba biti dodatni motiv igračima Slavka Goluže da odu do kraja na ovom prvenstvu, premda, možemo samo zamisliti čime će sve biti spremni domaćini gađati svog najvećeg neprijatelja ukoliko se to i dogodi ako su sjekirama bili spremni „osvećivati“ Nikolu Karabatića i prijatelje Francuze!

Možda netko od hrvatskih političara pošalje i ispriku zbog onog navijačkog skandiranja „Vukovar, Vukovar...“, iako opet, gledano s druge strane, sve to ne treba čuditi kada se zna kakav animozitet vlada na relaciji Split – Zagreb i kakve sve sačekuše navijači Hajduka i Dinama postavljaju jedni drugima. Dakle, Hrvati Hrvatima.

Jako zanimljivo je ovih dana promatrati i medijsku scenu na prostorima ex Jugoslavije, jer slično kao početkom 90-tih jedni trube jedno, a drugi drugo. Istina? Istina je toliko širok pojma i vjerojatno je i ovom prilikom negdje u sredini. Prisjetit ćemo se da ni Srbi na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj nisu imali gostoprimstvo kao ostali, ali ipak sjekirama onako iz zasjede, iz šume, napadati suparničke navijače, kao u doba Robina Hooda..., nema opravdanja, ne može ga biti.  Ne toliko zbog samih „drvosječa“ koliko zbog osiguranja hrvatskih navijača, jer je Srbija tu kiksala i zabila si autogol. Ali ako ništa sutra će neki opet imati što opraštati, neki čak i orden zbog oprosta primati!

Dakle, nije toliki kiks Srbije ni puštanje utakmice Crnogorcima, ni ti navijački (čitaj huliganski) napadi, ali kada zakaže osiguranje na takav način i imaš sve jači dojam kako je to ciljano odrađeno, e to potiče na razmišljanje, jer ipak smo u 2012.

I zamislite kako je onda godinama veselo na nogometnim utakmicama bh klubova. Srbija i Hrvatska od nekog velikog natjecanja do nekog drugog u tim kolektivnim sportovima doživljavaju ovakve pojave, dok je u Bosni i Hercegovini to gotovo svakodnevna pojava. „Veselo“ nam je da ne može biti veselije. A zamislite tek da je i bh rukometna selekcija igrala na ovom prvenstvu u Srbiji?

Otišlo bi, bez obzira na trenutnu recesiju, više navijača iz BiH na prvenstvo, nego što bi ih došlo iz svih ostalih, puno bogatijih europskih zemalja! Naši Boysi, Torcida, Delije, Grobari, Fanaticosi, Hordaši, Manijaci, Fukare, Robijaši, Lešinari, Sokolovi, Ultrasi, Gerila, Škripari, Ultrasi, Grdani, Zmajevi, Tigrovi...

Danijel Ivanković / JAVNO.ba