Glasno i jasno, ali ne tajno nego JAVNO.

JAVNO.ba EKSPERTIZA: 10 najboljih bh nogometaša od osamostaljenja države

Subota, 20 Listopad 2012 14:03
Ispis PDF

SARAJEVO - Ponukani sličnim tekstom na jednom sportskom portalu u Hrvatskoj, koji je obavio izbor 10 najboljih hrvatskih nogometaša u vremenu od hrvatskog osamostaljenja do današnjih dana, odlučili smo načiniti takav izbor portala JAVNO.ba za Bosnu i Hercegovinu.


Teško nam je zbilja bilo izabrati 10 najboljih, posebice napraviti taj neki redoslijed TOP 10, međutim trudili smo se najbolje koliko smo mogli. Zasigurno da će ovim, kao i sa svakim sličnim izborom biti dosta komentara, jer svi se znamo zaigrati "stručnjaka" i naptraviti neki svoj izbor, pa će se mnogi pitati zašto nema ovoga ili onoga?

Ovom prilikom smo u obzir uzimali i igračku i reprezentativnu karijeru, igračku dugovječnost na onom najvišem nivou što se tiče bh nogometaša koji su bili aktivni ili još uvijek jesu u tom vremenu od osamostaljenja Bosne i Hercegovine pa do današnjih dana, kao i sam karakter svih tih igrača, odnosno njihovu ljudsku stranu.

Dakle, izbor portala JAVNO.ba ima sljedeći izgled:

1) HASAN SALIHAMIDŽIĆ

Salihamidžić je počeo igrati u Turbini iz Jablanice, nastavio u Veležu, a potom u HSV-u. Najveće uspjehe imao je s Bayernom, s kojim je osvojio sve trofeje u karijeri. Igrao je za pionirsku i kadetsku ex-jugoslavensku reprezentaciju, te za BiH. Debitirao je za naš A tim golom u Bologni protiv Hrvatske. Odigrao 43 utakmice i postigao 6 golova. Možda je mogao i više, ali što se tiče klupske karijere tu je uistinu nenadmašan i čast svima ostalima, ali staviti nekoga od njih ispred "Brazze" bio bi grijeh.

Među titulama koje je osvojio sa Bavrcima su i šest titula prvaka Njemačke, tri Kupa Njemačke, Svjetsko klupsko prvenstvo i Liga prvaka (2001). U Bayernu je odigrao 234 utakmice i postigao 30 golova. Nositi dres takvog kluba punih 10 sezona i više-manje biti standardan u takvom velikanu zaslužuje ogroman naklon.

U poznim već igračkim godinama stigao je i u redove najtrofejnijeg talijanskog kluba, momčad Juventusa, gdje se baš i nije naigrao pa je uslijedio povratak u Bundesligu, u momčad Wolfsburga.



2) EDIN DŽEKO

Njemu je tek 26 godina, a toliko je već toga napravio u svojoj igračkoj karijeri. Primjerice, u reprezentativnom dresu je zabilježio 49 nastupa i sa 26 postignutih golova postao najbolji strijelac u povijesti svog nacionalnog tima.

Kada je 2003. godine kao nogometni anonimus prelazio iz Željezničara (za sarajevske plave odigrao 40 utakmica i zabio 5 golova) u češke Teplice na Grbavici su trljali ruke zbog odštete u iznosu od 25.000 eura! A danas? Danas je jedan od najrazvikanijih europskih napadača, vjerojatno najpopularnija osoba u Bosni i Hercegovini...

Prvak je Engleske s Manchester Cityem u čijem je dresu odigrao 51 utakmicu i zabio 19 golova, a neizbrisiv trag je ostavio i u Bundesligi s obzirom da je do dolaska na Otok nosio dres Wolfsburga i u "Vučji grad" donio prvu titulu njemačkog prvaka. Za taj klub je zabilježio 111 nastupa i postigao 66 golova.

Glavna je perjanica reprezentacije s kojom kroz tekući kvalifikacijski ciklus korača ka plasmanu na prvo veliko reprezentativno natjecanje, pa ukoliko u tome uspije, ukoliko BiH zaigra na Mundijalu, vjerojatno će se i u ovom našem izboru probiti do samog vrha, odnosno na ovoj našoj ljestvici desetorice veličanstvenih preteći velikog Hasana Salihamidžića.



3) SERGEJ BARBAREZ

Karijeru je počeo 1984. godine u omladinskom pogonu FK Velež iz Mostara. Sa 19 godina potpisuje prvi profesionalni ugovor s Veležom. Nakon povratka iz vojske 1991. godine, odlazi u posjetu rodbini u Njemačku, te odlazi na trening Hannovera.

U Hannoveru je impresionirao tadašnjeg trenera, te zbog teške političke situacije u BiH odlučuje tu i ostati, te potpisuje ugovor 1991. godine. U Hannoveru ostaje sve do 1993., kada prelazi u Union Berlin, za koji je u 88 utakmica postigao 46 golova.

Nakon odličnih igara u Union Berlinu, 1996. godine prelazi u Hansu Rostock, gdje provodi 2 solidne sezone, te 1998. godine za 1.100.000 € prelazi u Borussiu Dortmund. Međutim, nakon dolaska Michaela Skibbea na trenersku klupu Dortmunda, Barbarez pada u drugi plan.

Zbog toga 2000. godine odlazi u Hamburger SV za 1.800.000 €. U HSV-u postaje standardan igrač te u sezoni 2000/2001. postaje najbolji strijelac Bundeslige. Tu ostaje 6 godina i stječe velike simpatije kod domaće publike. U periodu od 2000. do 2006. godine za HSV je odigrao 174 ligaške utakmice, te postigao 65 golova. U ljeto 2006. godine prelazi u Bayer 04 Leverkusen, gdje ostaje sve do 2008. godine, odnosno do kraja igračke karijere.

U 330 bundesligaških utakmica postigao je 95 golova, dobio 85 žutih, te 4 crvena kartona.

Skupio je 47 reprezentativnih nastupa i pri tome zabio 17 golova. Kao kapetan tadašnjeg tima prometnuo se u istinskog vođu naše reprezentacije. Možda i najboljeg što ga je Bosna i Hercegovina ikada imala.

Nosio je aureolu i najboljeg nogometaša, ali i najboljeg sportaša Bosne i Hercegovine. U Mostaru je čak jedna ulica dobila ime po njemu. Istinska legenda reprezentacije BiH.



4) ZVJEZDAN MISIMOVIĆ

Nogometnu karijeru je počeo u omladinskim pogonima klubova SV Nord Lerchenau, TSV Forstenried, SV Gartenstadt Trudering, te FT München Gern. Kao pionir odlazi u drugi tim Bayerna, gdje je u periodu 2000. do 2004. godine odigrao 102 utakmice i postigao 44 gola.

Za prvi tim Bayerna odigirao je samo 3 utakmice. Svoj prvi pravi angažman dobija 2004. godine kada dolazi u VFL Bochum. U Bochumu postaje standardan igrač, te u 92 utakmice postiže 21 pogodak, u periodu od 2004. do 2007. godine.

Nakon Bochuma prelazi u 1. FC Nürnberg gdje je u sezoni 2007/08 odigrao 28 utakmica i postigao 10 golova.

2008. godine prelazi u VfL Wolfsburg. Sa Wolfsburgom je 2009. godine osvojio njemačku Bundesligu, te bio najbolji asistent lige. Krajem prelaznog perioda za sezonu 2010/11. U kolovozu 2010. prelazi u redove turskog prvoligaša Galatasaraya za 7 milijuna eura.

Međutim dolaskom Gheorghea Hagia na mjesto trenera Galatasaraya, premješta ga u drugi tim pod izgovorom da mu nije potreban. Zbog konflikta s trenerom, u ožujku 2011. godine prelazi u FC Dynamo Moskvu za 4,5 milijuna eura. 19. ožujk 2011. godine na svom debiju za Dynamo postigao je i svoj prvi gol protiv momčadi Rostova.

Prije bosanskohercegovačke reprezentacije odigrao je jednu utakmicu za U-21 reprezentaciju SRJ. Za reprezentaciju BiH debitirao je 18. veljače 2004. godine na prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Makedonije. Svoj prvi gol u dresu reprezentacije postigao je 12. ožujka 2004. godine na prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Luksemburga.  Igrač je sa najviše nastupa u dresu reprezentacije i godinama već kontinuirano najveći ljubimac "BH Fanaticosa" što samo po sebi dovoljno govori o kakvom je igraču, ali i ljudskoj veličini riječ.

Roditelji su mu inače emigrirali iz Bosanske Gradiške u Njemačku kasnih šezdesetih godina. Oženjen je makedonkom Stefanijom s kojom ima dva sina.



5) ELVIR BOLIĆ

Nogometnu karijeru počeo je u omladinskom pogonu NK Čelika iz Zenice. Za prvi tim igrao u periodu od 1988. do 1991. godine. Bio je član Čelikove najuspješnije mlade generacije ikad, od koje su se neki igrači dokazali i kasnije igrali za nacionalni tim Bosne i Hercegovine kao što su: Mirsad Hibić, Nermin Šabić i Senad Brkić.

U tim godinama NK Čelik natjecao se u nižim ligama Jugoslavije, pa je bio prisiljen otkrivati nove talente iz svoje omladinske škole, što je pomoglo Boliću da pokaže svoj talenat. On i par njegovih suigrača dobili su poziv u U-18 nacionalni tim bivše Jugoslavije.

U reprezentaciji su ga zapazili skauti Crvene Zvezde koji su ga potom doveli u svoj omladinski tim u prosincu 1991. godine. Tadašnji menadžment Crvene Zvezde koji su predvodili Dragan Džajić i Vladimir Cvetković imali su veliko povjerenje u njegov talent, tako da su ga ubacili u prvi tim i igrao je značajnu ulogu kao vezni igrač. Međutim, zbog tadašnje političke situacije u Jugoslaviji, napustio je kamp jugoslavenskog nacionalnog tima u lipnju 1992. godine. Kasnije je obavijestio rukovodstvo Crvene Zvezde da se neće vraćati u Beograd.

Nakon toga odlazi u Tursku i tijekom godina dobija status legende, i ostaje zapamćen kao jedan od najboljih stranih igrača koji su igrali u Turskoj ligi.

Najveći dio svoje karijere proveo je u Turskoj gdje je igrao za Galatasaray - (1992); Gaziantepspor - (1993-1995, 73 nastupa - 43 gola); Fenerbahce - (1995-2000, 146 nastupa - 69 golova). Nakon toga odlazi u Španjolsku gdje igra za Rayo Vallecano u periodu od 2000. do 2003. godine (98 nastupa - 22 gola).

Nakon Španjolske ponovo se vraća u Tursku gdje igra za Istanbulspor - (2003-2004); Genclerbirligi - (2004) i Malatyaspor - (2005). Svoju klupsku karijeru završio je u NK Rijeci koju je napustio u rujnu 2006. godine.

Bolić će ostati upamćen i kao strijelac jedinog gola u utakmici protiv Manchester Uniteda gdje je prekinuo niz od 50 godina nepobjedivosti Manchester Uniteda na Old Traffordu u Euro Kupovima.

U periodu od 1991. do 1992. godine nastupao je za reprezentaciju Jugoslavije do 18 godina, za koju je odigrao 12 utakmica i postigao 10 golova.

Za bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju debitirao je 1. rujna 1996. godine na kvalifikacijskoj utakmici za Svijetsko prvenstvo protiv reprezentacijom Grčke. Za bosanskohercegovačku reprezentaciju odigrao je 52 utakmice i postigao 22 gola, čime je sve donedavno držao rekord po broju postignutih golova, no u međuvremenu su ga pretekli i Edin Džeko i Zvjezdan Misimović, kako sam Bolić voli reći, na njegovu veliku radost.



6) MEHO KODRO

Kodro je karijeru počeo u Veležu 1985. godine kao veoma darovit igrač. U Veležu ga je, kao mladog nogometaša, afirmirao Salem Halihodžić. Prvi ugovor potpisao je s Veležom koji je tada s klupe vodio Duško Bajević, a prvi gol kao profesionalac postigao je u Sarajevu, 1985. godine, u utakmici koja je završila 2:2.

1986. godine osvojio je kup Jugoslavije s Veležom. Nakon dobrih igara slijedio je poziv u reprezentaciju Jugoslavije za koju je odigrao 2 utakmice. Ivica Osim u njemu je prepoznao golgetera, ali je rat prekinuo njegovu reprezentativnu karijeru. Neposredno pred agresiju na BiH, Meho odlazi u španjolski Real Sociedad gdje će ostaviti veliki trag sa 73 gola u 129 ligaških utakmica!

Kako mu je reputacija u Primeri rasla, tako je postupno privlačio pažnju velikih klubova. U sezoni 1995/1996 Johann Cruyff ga dovodi u Barcelonu gdje je zbog nekoliko povreda postigao samo 9 golova u 32 utakmice. Ostat će upamćena njegova dva pogodka 10. veljače 1995. godine u pobjedi od 3:0 nad rivalskim Realom iz Madrida. 1996. godine je sa Barcelonom bio osvajač španjskog Super kupa.

Krajem sezone napušta klub i pridružuje se klubu CD Tenerife gdje je ostao naredne tri sezone. Tu se djelimično vratio u formu gdje je u ukupno 72 utakmice postigao 18 golova.

Kodro u sezoni 1999/2000 stiže u Deportivo Alaves i postiže 5 golova u 30 utakmica. Nakon toga odlazi u Izrael gdje igra za Maccabi Tel Aviv F.C. do 2002 godine. Za Maccabi postiže 1 gol u 9 utakmica. U Tel Avivu je i 2002 godine završio karijeru.

Na 263 utakmice u španjolskoj Primera ligi postigao je 105 golova.

Tijekom svoje karijere uvijek je rado prihvatao da igra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ali je odigrao samo 13 utakmica i postigao 3 gola. Kratko je obnašao i dužnost izbornika reprezentacije. Bez ikakve sumnje jedan od najvećih bh nogometaša proteklih 20-tak godina.



7) MIRSAD HIBIĆ

Još jedan iz plejade te zlatne zeničke nogometne generacije koju su upravo Elvir Bolić i on predvodili. Punih devet godina standardni reprezentativac i jedan od njih nekoliko koji su u toj reprezentaciji ostavili najvećeg traga. Ostaje žal samo što u tih 36 reprezentativnih nastupa nije zabio gola.

Jedan stoper kakvog je i u današnjem nogometu jako teško pronaći, beskompromisan borac i igrač kojeg su svi treneri obožavali. Dres splitskog Hajduka je nosio u razdoblju 1992-1996. godina i uspio doći do četvrtzavršnice tadašnje Lige prvaka što je uistinu bio fantastičan rezultat.

Za Splićane je odigrao 85 službenih utakmica i postigao 8 golova što je izvrsno ostvarenje za jednog obrambenog nogometaša. Bio je ljubimac Torcide, a potom i španjolskih klubova Seville i Atletico Madrida.

Za Andalužane je u razdoblju 1996-2000. godina odigrao 94 utakmice i postigao 3 gola, dok je u klubu s Vicente Calderona imao još bolji učinak - 91 utakmica i 5 postignutih golova u periodu 2000-2003. godina. Desetak godina briljantne igračke i reprezentativne karijere kada su o njemu svi govorili s iznimnim poštovanjem.



8) ELVIR BALJIĆ

Nogometnu karijeru počeo je u FK Želježničaru, međutim tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu igrao je u FK Sarajevu za koje je u 11 utakmica postigao 8 golova i time privukao pažnju turskog Bursaspora.

U Bursasporu provodi tri odlične sezone, te u 87 ligaških utakmica postiže 42 gola!

U ljeto 1998. godine za 9.500.000 € prelazi u Fenerbahçe gdje u samo jednoj sezoni uspjeva privući pažnju najvećih europskih klubova. Sredinom 1999. godine za 26.000.000 € prelazi u Real Madrid, i tako postaje najskuplje plaćeni igrač sa prostora bivše Jugoslavije ikada (do pojave Džeke i Modrića).

U 11 odigranih utakmica (8 ušao sa klupe) postigao je samo 1 gol. Naredne dvije sezone provodi na posudbama, prvu 2000/2001. u Fenerbahçeu sa kojim osvaja tursku Super Ligu, te sezonu 2001/2002. u Rayo Vallecanu gdje se pridružuje svojim sunarodnjacima Elviru Boliću i Emiru Granovu.

U ljeto 2002. godine ponovo se vraća u Tursku, odnosno u Galatasaray gdje ostaje sve do 2004. godine, kada prelazi u Konyaspor. Na polusezoni 2004/2005. turske Super Lige, Baljić na iznenađenje svih odlučuje u 31. godini da prekine igračku karijeru. Međutim njegovo odsustvo sa nogometnih terena nije dugo trajalo, te 2005. godine potpisuje za Ankaragücü. Sredinom 2006. godine potpisuje dvogodišnji ugovor sa Istanbulsporom gdje ostaje sve do kraja svoje karijere, odnosno do 2008. godine.

Za bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju debitirao je 24. travnja 1996. godine na prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Albanije. Svoj prvi gol u dresu reprezentacije postigao je 18. kolovoza 1998. godine na Koševu protiv reprezentacije Farskih Otočja.

Jedini je igrač koji je u jednoj utakmici za bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju postigao 4 gola. Bilo je to na utakmici protiv reprezentacije Estonije, nekoliko tjedana nakon što je potpisao ugovor s Real Madridom. Za reprezentaciju je odigrao je 38 utakmica i postigao 14 golova.

Trenutno je pomoćnik Safeta Sušića u stručnom stožeru naše reprezentacije.



9) ELVIR RAHIMIĆ

Još jedna iznimna igračka i ljudska veličina. U Moskvi ga već zovu "General" što uopće ne treba čuditi ako se zna kako od 2001. godine nosi dres tamošnjeg velikana CSKA s kojim je nekoliko sezona s više ili manje uspjeha igrao i u Ligi prvaka, te ostalim europskim natjecanjima (osvojen i Kup UEFA), poput Salihamidžića naosvajao se klupskih trofeja i u ovom klubu ostavio neizbrisiv trag.

Jedan destruktivac kakvog se rijetko susreće, koji je imao sve odlike za takvu ulogu na travnjaku, a što se najbolje oslikava i kroz njegovih 239 nastupa u klupskom dresu!

U ratnim i poratnim godinama nosio je dres Bosne iz Visokog, u to vrijeme ponajbolje bh momčadi, te ga je kao igrača na određen način "stvorio" Ivo Ištuk, tadašnji trener kluba iz Visokog.

Do dolaska u Rusiju kratko je nastupao i u Sloveniji, te Austriji, no u igračkoj karijeri je sve napravio u moskovskom klubu.

Ostvario je i 37 reprezentativnih nastupa iako je nekako pokasno imao svoj reprezentativni debi tek u 31-oj godini kada je zaigrao na utakmici s Turskom, no to je već više krivica onih koji su ga propuštali zvati nego samog Rahimića.



10) EMIR SPAHIĆ

Na klupskom nivou, Spahić je igrao za NK Čelik iz Zenice, odakle je prešao u GOŠK Dubrovnik. Nakon toga prelazi u NK Zagreb u kojem je proveo 3 godine. Pod vodstvom Cice Kranjčara s "pjesnicima" postaje i prvak Hrvatske. 2004. godine prelazi u ruski klub FC Shinnik koji se tada natjecao u ruskoj Premijer ligi.

Nakon samo jedne sezone provede u Shinniku, prelazi u Torpedo Moskvu. 2006. godine prelazi u FC Lokomotiv Moskvu gdje je odličnim igrama privukao pažnju velikih europskih klubova na sebe.

2009. godine prelazi u francuski Montpellier nakon tri godine provedene u Lokomotivi. U svom debiju za Montpellier protiv PSG-a postigao je gol glavom u 94. minuti za konačnih 1-1, čime je odmah osvojio simpatije domaćih navijača.

U kolovozu 2010. godine Spahić je sa Arsen Wengerom dogovorio transfer u Arsenal F.C., međutim velika odšteta od 25 milijuna eura koju su tražili iz uprave Montpelliera spriječila je realizaciju transfera. U ljeto 2011. godine potpisao je trogodišnji ugovor sa španjolskom Sevillom.

Spahić je kapetan reprezentacije. Debitirao je još 2003. godine protiv reprezentacije Rumunjske u Craiovi, kada je ušao sa klupe.Svoj prvi gol za reprezentaciju postigao je u prijeteljskoj utakmici protiv reprezentacije Japana 28. veljače 2006. godine na stadionu Signal Iduna Park u Dortmundu, Njemačka. Do sada je zabilježio 55 reprezentativnih nastupa i ubilježio 3 zgoditka. Istinski je vođa našeg nacionalnog tima, kako na terenu tako i van njega.

Kapetan kakvog se samo poželjeti može.



JAVNO.ba

 

Komentari:

Facebook

Tražiš posao?

JAVNO.ba

Partneri





NetRaja.net