MOSTAR - U dvanaestom volumenu lirskokaza Rajka Glibe zvanom Zornice sabrani su lirskokazi s čijim dodirom osjećamo neku čudnu privlačnost i sve jaču želju da u njih proniknemo što dublje.

Dodir s naslovom knjige otvara asocijacije na ranu zoru, na sreću zbog izlaska iz mraka, na buđenje pjeva kojemu je zora imanentna pa osimboljavanje teče dalje sa značenjima do dna čitateljevih emocionalnih i intelektualnih mogućnosti.

Dodir sa ovim pojmom prvo asocira na  vjersko-tradicijski obred imanentan Hrvatima, a posebno bosanskim Hrvatima. Taj biser vjersko-tradicijske kulture vrlo je star, a pojam jednostavan i gotovo svakodnevan u optjecaju. Iz generacije u generaciju od ranog djetinjstva on se urezuje u srce i dušu da se s njim komplementira do kraja života.

Osimboljene Zornice u poeziji hrvatskog govornog područja kao naziv knjige pjesama ipak imamo prvi put. Zornice u sebi nude osimboljavanje koje je do sada, koliko znam,  bilo znakovito za našeg Nobelovca Ivu Andrića i samo kod njega taj se pojam naširoko udomio..

Kada iz Glibine stvaralačke perspektive pogledamo unazad za stoljeće.dva opažamo kako zbirke pjesama gotovo cjelokupnom svojom produkcijom imaju naslov „pjesme“ i samo to. Taj pojam koji je na naslovnicama poezije gotovo ofucan traje jer autori nisu pronalazili svrhovitija druga, bolja ili gora rješenja…

Nakon ovog nije teško zaključiti kakva je Glibina uloga u kreiranju naslova za zbirke poezije. To potvrđuju masovni primjeri ugledanja na ovog autora koji je našao izlaz iz dugotrajnog statusa quo. To se značajno očituje u prvim desetljećima trećeg tisućljeća.. Ovaj pjesnik je jedna cjelovita i autonomna veličina koja može kao uzor služiti drugima u nacionalnom književnom korpusu kojemu pripada.

A gdje Glibo pripafa? Ne može čovjek a da se ne zapita zašto Rajka Glibe nema ni u najnovijoj enciklopediji hrvatskih pisaca iz 2009/10. godine. To znaju i uzroke turaju pod tepih samo  neprijatelji hrvatske kulture i naroda.

Dovoljno je pročitati prvih desetak pjesama iz ove knjige pa da zahtjevniji čitatelj zaključi o kakvom se profilu pjesnika radi i čitajući dalje sublimne ostvaraje sve izoštrenije fiksira o visokoj estetičkoj kvaliteti mjerenoj aršinima Aristotelove estetike, a pogotovo estetičkim parametrima poezije nove epohe – sublimizma kojoj Glibini lirskokazi od početka naginju, a sada je već razvidno i pripadaju.

Kada čitatelj pročita prvih desetak pjesama on osjeća ljepotu i promišlja kako je tek na površini sublimnih pjesmotvora. Naime, većinu Glibinih pjesama prvim čitanjem ćemo tek „načeti“. Dio njih ne doima se baš privlačnim na prvu, ali ponovnim iščitavanjem te pjesme se sve više otkrivaju u svojoj ljepoti .

Čitatelj lirskokaze ovog poete doctus ne može u puno primjera razumjeti ako prije čitanja nije dovoljno „potkovan“ pjesnikovim životopisom iz kojega pjesnik ono što se u njegovo pjesničko srce i dušu najjaće urezalo evocira na svoj način, kontemplira i pravi sublimnu smješu  tvoračkog srca i intelekta.

Čini mi se da je ispravno prvo iščitati lirskokaze kao što su: Muke za naslov; Obronci pjesme; Jesenjin na Mlavi; Moć svetog znaka; Korjeni; Grudobran; Gubilište; Topot toponima; Nešto; Inokosnik II; Krik zrelosti i druge pa pokušati barem skicirati Glibinu stvaralačku matricu. To ide teško jer se matrica prilagođava ritmu lirskokaza i vremenu nastanka, te životnoj situaciji u kojoj pjesma nastaje, jer u svakoj pjesmi ovoga pjesnika treperi dah aritmičnog pjesnikovog srca pomiješan s dahom jakog intelekta koji svoju jakost implementira, ali ne tako da ona bude tek na rubnici ili manje važan element svakog lirskokaza.

Dvanaesti volumen Glibinih lirskokaza ima tri odjeljka (ciklusa): Iskre zlatne iskre, Bljeskovi obrazli traga i Oproštajni versi  koji svojim naslovima dodatno govore o intelektu autora, o njegovom emocionalnom  temelju i o samoocjeni koja  čitatelju nudi provjeru i čini nam se da se  nudi na pravom mjestu i u pravo vrijeme  pjesnika sedamdesetogodišnkaka.

Knjigu otvara šest soneta koji se očituju vrlo uspjelim pa svojom formom i sadržajem svjedoče o sonetu kao svevremenskom obliku koji je jednako aktualan od trinaestog stoljeća i njegovih pojavnosti do danas. Kod Glibe su te pjesme tematski usmjerene prema zavičaju u kojemu je Glibo i onda kada u njemu tjelesno ne obitava.

Glibina klinika duše  dorađuje njegove lirskokaze do njihovog ukoričenja, ali ovaj pjesnik čitatelju nudi da ih dorađuje po svojoj mjeri i ukusu u svim elementima sublimnim koje mu nudi poezija nove epohe -  sublimizma. Ta poezija ne niječe Aristotelovu estetiku, ali čini stanoviti odmak od nje i traži svoje novo pjevanje.

Deset pjesama iz ovog Glibinog dvanaestog volumena unio je najpotpuniji teoretičar sublimizma belgijski Bosanac Tomislav Dretar u svoju drugu knjigu tj. „drugi volumen“ bosanskog sublimizma čime dijelom potvrđuje naša razmišljanja o ovom pjesniku i njegovoj poetskoj orjentaciji.

Dr. Vlado Vladić / JAVNO.ba