ROMAN NA PORTALU - Ples biokovskih vila (35): "Ljubljeni beže efendija, ti si ljiljan u mom zapučku"!

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

Lice Veronike, služavke mudraca Kefalosa iz Zavojana, već dugo blješti, izaziva i opija mladića Ibrahima, sina vitinskih begova. Samo da ga čudna i strašna sudbina nije uputila čvrstim, kamenim cestama u pitomo selo Zavojane!

Oh, da mlad i razborit Ibrahim nije ugledao uzvišenu i aristokratsku ljepotu nebeskog bisera, besmrtnog zlata, duboku i tajnu zavodljivost dalekih, plamtećih zvijezda! I ta ga neshvatljiva i zagonetna ljepota Veronikina lica definitivno i beznadno opi, k'o sladak med i crveno vino, i Ibrahim u stalnoj nesvjestici ne može razabrati forme, figure, oblike i glasove pred svojim živim očinjim vidom.

Svijet se pred njim rasu u krhotine, kao da je beskonačan zvjezdani svod, raspadnut i razbijen poput kristalne vaze, pao pred nemoćne i drhtave Ibrahimove noge!

E, da je svevišnji stvoritelj imao očinske i plemenite sućuti, i da vitinskog mladića ne uputi nekom kategoričkom naredbom u pitomo selo Zavojane!

Noćas opijeni mladić iz ljubuške Vitine usni sladak san: uputi se iz majčine kuće, a sestrice, lijepe i odane k'o boginje, dozivahu ga imenima i pozdravima:

"Mili, kud si se uputio u tmini noći:

sad se ne bere mirisno cvijeće,

ne ide se mračnom tminom

na biseran izvor vode!

Ljubljeni, u srcu si nam nikao k'o mirisan ljiljan,

ne napuštaj svoje ucviljene sestrice

ispod očevog krova,

da, tužne i žalosne, umremo bez tebe!

Svjetlo našeg očinjeg vida,

ne koračaj iz bijelog i mirisnog kreveta

u duboku i opasnu noć,

jer nam ne kazuješ

zašto ti  rumenilo i vatra  obuze drago lice!

Po noći, dok blijedo sjaje nebeske zvijezde,

ne sedla se vatreni ždrijebac,

trijezan se insan ne upućuje kamenim cestama!

Praviš se kao da te ne ljubimo sve tri

plamenom iz naših njedara

i slatkim poljupcima naših usana,

nas dvije, tvoje male sestrice, i zabrinuta majka!"

Ali, opijeni mladić iz ljubuške Vitine ipak tiho izidje u tminu noći, i ode u daleka cvjetna, mirisna polja!

Nije više mogao čuti molbe i pozive svojih sestrica i voljene majke. Oko opijena mladića rastiraše se beskonačna cvjetna polja, i mnogi biserni izvori vode.

Ružin se pupoljak rascvjeta

u obliku Veronikina lica,

crveni makovi rastvoriše se

ljepotom služavkinih obraza,

bijele ruke Kefalosove male prijateljice

zamirisaše kao divni ljiljani,

zamirisaše bijele ruke kao  božanska ljubičica!

Nije više opijeni sin vitinskih begova imao gdje stati nogom,  jer se beskonačnost oko njega ispuni ružama, makovima, ljiljanima i ljubičicama u formi Veronikina lica!

U bisernim izvorima vode Ibrahim začu kako ga doziva Veronikin glas, nježno, tiho, zaljubljeno!

"Ljubljeni beže efendija,

ti si ljiljan u mom zapučku!

Voljeni,

ti si rascvijetala ruža na mojim bijelim grudima!

Približi se, korakni, dođi,

zagrli me svojim rukama!

Zar ne vidiš moje lice

rasuto po beskonačnim poljima

u rumenim laticama makova i ruža?!

Oh, biseru mojih slatkih snova!

Dođi, korakni, približi se,

zagrli me svojim rukama!

Jer si rascvijetala ruža

na mojim bijelim grudima,

i mirisan ljiljan u mom zapučku!"

Ali, opijeni mladić ne nadje više ceste i puta, jer da krene i korakne, zgazio bi Veronikino lice, rascvijetano u pupoljku ruže, rascvijetano u crvenom maku, u bijelom ljiljanu i božanskoj ljubičici, te se naglo trže i probudi. Lice mu preplavi znoj, topao i nepodnošljiv.

S istoka je rumenjela tiha, slatka, daleka zora, i Ibrahim ustane iz bijelog kreveta, ode k slapovima izvora, te se napije svježe vode. Još je blještav nebeski svod suvereno natkrivao pitomo selo Vitinu i sav ljubuški kraj.

I tu, na isklesanu, bijelu oluku, pored izvora, Ibrahim sjede i dočeka toplo i vedro sunce. Odjednom, iznenada, zarže vatreni Ibrahimov ždrijebac, zarže prodorno, urlikom, kao da pita gdje je mekano sedlo, trijezan i bistar gospodar, sin vitinskih begova, kao da pita, kojim će kamenim stazama udariti kasom, hitro, k'o vihor, mlad ždrijebac s gospodarom u sedlu.

I s tim se prodornim rzanjem pomiješa topot ženskih, laganih nanula mladićeve mladje sestrice, koja je bila obišla sve odaje i sobe, ugledala prazan i znojan krevet bratovljev.

"Tražim te, ljubljeni, otkad je granulo toplo sunce, a ti neutješen sjediš na bistrom izvoru, držiš mirisan, bijel ljiljan u naručju, k'o zaljubljena carigradska princeza!", reče ona oprezno i prijekorno.

"Vidim joj zlatne uvojke kose u laticama ljiljana, ćutim miris njenog parfema iz ovog bijelog, rascvalog cvijeta!", odgovori Ibrahim svojoj maloj sestrici, uvijek opijen i zanesen nekom dalekom i neshvatljivom ljepotom.

"I ja ljubim bijelinu i nevinost ljiljana, uživam u slatkoj i izazovnoj ljepoti krasnih latica! I jučer sam na cvjetnim poljima zanesena i ushićena brala crvene makove i rascvijetale pupoljke ruža! Ali, ljubljeni, neko ti je bljedilo zavladalo ljepotom lica...

Evo ću ti na bisernom pladnju donijeti kolača od meda i slatka šećera, ulit ću ti u bijel vrč zaslađena čaja od mirisne kadulje! Treba ti zdrave okrijepe pomućenu umu i iznemoglu tijelu, jer veneš k'o ubran ljiljan u dalekim cvjetnim poljima!"

Ali opijeni brat odgovori ovim riječima:

"Uistinu, sišla je noćas na široka, beskonačna cvjetna polja,

ružini se pupoljci rascvijetaše u obliku njenog lica,

crveni se makovi rastvoriše ljepotom njenih obraza,

a bijeli ljiljani i božanska ljubičica zamirisaše opojno njenim parfemom!

Opi me taj miris i njena slika.

Zato sam uvenuo i blijed!

Onda me je dozivala,

noćas, slatkim i zavodljivim stihovima:

'Ljubljeni beže efendija,

ti si ljiljan u mom zapučku!

Voljeni,

ti si rascvijetala ruža na mojim bijelim grudima!

Približi se, korakni, dodji,

zagrli me svojim rukama!

Zar ne vidiš moje lice

rasuto po beskonačnim poljima

u rumenim laticama makova i ruža?!

Oh, biseru mojih slatkih snova!

Dođi, korakni, približi se,

zagrli me svojim rukama!

Jer si rascvijetala ruža

na mojim bijelim grudima,

i mirisan ljiljan u mom zapučku!'

"O, ljubljeni brate, čitaš previše stare perzijske pjesnike, zanosi te ljepota uzvišene poezije, nakićeni stihovi oduzmu ti lucidnost i razum! Hladno ti se muško srce najednom pretvori u srce ranjene, mlade carigradske princeze, a tvoj vatreni ždrijebac stalno neutješno rže, kao da  zahtijeva meko sedlo... kao da te pita kojim tvrdim stazama udariti, kasom i hitro k'o vihor! Danima, ljubljeni sine svoje majke, ne sedlaš dobra konja, i ne hićeš lijepim putovima!"

Tada k izvoru i bijelu, isklesanu oluku (gdje su dugo sjedili brat i sestra!), priđe starija Ibrahimova sestra, brižna i zabrinuta. U rukama je nosila velik, biseran pladanj s kolačima od meda i bijelog šećera, te s vrčem napunjenim zaslađenim čajem od kadulje.

Onda ona izusti:

"Sine, jer te odgajam k'o majka još iz kolijevke, evo ti slatkih kolača i ukusna čaja od kadulje, jer ti vidim lice blijedo i beznadno!"

"Našeg brata beznadno opiše zavodljivi stihovi starih perzijskih pjesnika, i naš jedinac ne govori više k'o odlučan i bistar mladić!", odgovori mlađa sestra zabrinuto.

"Ne, divna moja sestro, ne opiše ga zlatni perzijski stihovi, nego neki vatreni demon, koji mu uzimlje podmuklo krv iz žila i vena, te naš brat vene i blijedi svakog dana!"

JAVNO.ba