ŠIROKI BRIJEG - Oduvijek je bilo jakih ličnosti i svijetlih karaktera,koji su uspijevali otrgnuti se iz učmalosti srednjovjekovnih vjerskih dogmi bez naučnih temelja i osloboditi se, pa zakoračiti u krug slobodnih mislilaca, u kolo naprednih ljudi.

Treba naglasiti da je i među profesorima i među đacima u širokobriješkoj Gimnaziji prije Prvoga Svjetskog rata, ono onda kada su ratovale Srbija,Bugarska i Crna Gora protiv Turaka, bilo raspoloženje u prilog pobjede, bratstva i jedinstva naših naroda.

Tada su održavana predavanja i manifestacije, sakupljani su prilozi za Crveni križ. Samo je jedan profesor bio "turkofil",a samo jedan đak-frankovac.

Tek u tijeku Prvoga Svjetskog rata i poslije rata oni Hercegovci koji su Hrvate prozivali šovinistima i nacistima, a koji su dr. Andriju Artukovića, koji je bio đak Širokobriješke gimnazije,  imenovali da je bacio fratarski "habit" te skinuo fratarsku mantiju i preobukao se u okorjelu okrvavljenu ustašku uniformu,  ito baš kao ministar policije NDH.

Ipak, za čitavo vrijeme postojanja izišli su iz ovoga učilišta neki napredni ljudi, koji su pripovijedali napredak, ljubav i bratstvo. Mnogi širokobriješki đaci odbacili su mantije,"svukli se" i bježali u "svjetovna zanimanja", pa čak iz stare generacije đaka od prije Prvoga Svjetskog rata, ni jedan nije otišao suviše stranputice.

Pokazalo se to u raznim prilikama da su se bivši đaci učilišta u Širokom Brijegu uspjeli otrgnuti od učenja, koja su im predavana.

Još 1919. god. Proglas za saziv kongresa jugoslavenske omladine, u ime lijeve socijalističke omladine potpisali su Ante Ramljak-Tuna i Milan Krešić, također bivši đaci širokobriješke Gimnazije. Oni su bili i među osnivačima Saveza komunističke omladine Jugoslavije - SKOJ-a. S ovom dvojicom treba spomenuti među osnivače SKOJ-a Marka Zovku i Luku Šimovića, također đake širokobriješkeG gimnazije.

Kada je godine 1919. Osnovan Klub studenata komunista u Zagrebu sekretar kluba je bio širokobriješki đak Marko Zovko. A ovi borci nikada nisu iznevjerili ideje za koje su se borili - ostali su do kraja vjerni svojoj partiji.

Od mladih generacija bilo je više đaka širokobriješke gimnazije koji su se otrgnuli i postali komunisti. Takvi su primjerice bili Duje Petrović iz Klobuka, Stipe Šego iz Međugorja, Pero Leko iz Borajne, Miljenko Ostojić iz Lištice, braća Srećko i Mirko Rakić iz Vrgorca i drugi đaci ove širokobriješke gimnazije rodom iz Zapadne Hercegovine i Dalmacije.

Na mnoge đake nije bez utjecaja bila sredina u malom gradiću Lištici, koje su fratri, kako kažu komunisti, odgojili frankovački, klerofašistički i mačekovske sljedbenike i pokušali ih odgajati sve do ustaštva.

U gradiću je još od 1920.god. Nikola Zeljko, koji je 1926. god. morao emigrirati u Sovjetski Savez, zatim pekar Marko Zeljko, pa Franjo Matijević stolar, Franjo Ćorić limar, Ilija Slišković stolar, Franjo Rotim krojač i radnik bijednik Marko Šoljić, koji je navodno bio španski borac te Kiko Knezović iz ugledne obitelji.

U to konfuzno doba od predratnih komunista, od onih iz najstarije garde, izrasli na bogatim tradicijama  socijaldemokracije, još u narodu su djelovale obitelji: Buntići, Knezovići, Ivankovići, Matijevići, Kvesići, Ćorići, Muse, Ćosići, Sliškovići, Zovko, Naletilić-Begović, Banožići, Brekalo, Hrkaći-Birinđžije, Galići i Penavići, te mnogi drugi.

Kako izjavljuje Buntić na ulicama  su ovdje djelovale i zaklete ustaše: Jure Naletilić-Šarić, Ivan Zovko, Jozo Slišković-Crni, Frano Naletilić-Pravčević, Ilija Šaravanja, Ivan Šaravanja-Đani, Vlado Mandić, Jozo Stojčić, Pero Naletilić-Matanović i Andrija Rotim.

Po izjavi Kreše Buntića „mi smo kod ovakve gamadi ipak uspjeli pisati parole po zidovima - Živio SSSR ,  pjevale su se i revolucionarne pjesme sa Šteficom Zeljko – Crveni se istok i zapad, a parole smo obično ispisivali ispred hotela LIPA u blizini današnjeg hotela Park“!

To je ta ista Lipa gdje je padom Širokog Brijega  uvečer u 5. sati stiglo  partijsko rukovodstvo na čelu s Jurom Galićem-Rojakom,Markom Šoljićem, Mirkom Praljkom, Perom Kovačevićem i ostalim drugovima i naredili da hitno pokupimo sve cure i mlađe žene, te da pokupimo leševe kako  ni jedan ne smije dočekati zoru.

Istraživanja koja ne mogu biti predmet ovoga teksta, svakako će otkriti i djelovanje ovih naših bivših „mantijaša“.

Inače, poslije pada Širokog Brijega glavna partizanska kuhinja bila je u selu Gracu, kod tamošnjih Lončara, gdje su prisiljavali žene i cure da svaki dan nose 300 kazana hrane partizanima stacioniranim u to vrijeme na širokobriješkom području.

Tu su stečene i prve diplome za širokobriješke kuhare i konobare (preteča današnjeg FABUSA), dok su sami štembilji pravljeni od automobilskih guma.