ROMAN NA PORTALU - Ples biokovskih vila (37): "Okitite svatove izvezenom čojom, svilom i ružama!"

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

Tko određuje zakonima i imperativom, neumoljivo i neizbježno, ljudsku sudbinu, udes i usud - nebo ili zemlja, ili mudraci zemaljski, koji božanskim i perfektnim umom unaprijed uočavaju skrivene sile i tajne principe zemaljske egzistencije?!

Može li zemaljski mudrac i plemenit prorok izmijeniti katastrofe i pogibije, ako ih na vrijeme uoči i percipira natprirodnim moćima svoga uma?!

Kretanje povijesti, civilizacija i sudbine smrtna čovjeka, plan je svemogućeg stvoritelja, izrađen i zapečaćen po principima nužnosti, prema zakonima fatalnog i sudbonosnog kružnog kretanja cijelog kozmosa, svih nebeskih sazviježđa i sitnih, malih ljudskih života!

O kad bi se nebeski svod, i neznatna, ali plemenita ljudska misao, i svaki zemaljski korak - kad bi se sve to moglo unaprijed udešavati kao sadržaj kazališnog scenarija, i izgled kulisa, i predmeta na pozornici kakvog teatra!

Može li lucidno i nadnaravno predskazanje Merneb - Ptaha, Ciganina  Čergara, upućeno posredstvom njegova brata i glasnika Matetefa u selo Sretnice kod ukrašenog grada Mostara, izmijeniti sudbinu uzvišene sretničke svadbene povorke?!

Ta velika i zlatna svadba, koncipirana i udešenena prema zahtjevima mudrog i sposobnog sretničkog gostioničara, izgleda da je izazvala interes i skrivenih nebeskih sila, koje stalno nadlijeću i neprestano kruže iznad ljudskih krovova i njihovih sudbina.

Sretnički se gostioničar, poseban, odlučan i bistar (u kojem je strpljiva hercegovačka čeljad zapažala  nadljudske planove!), izdvajao  svojim herojskim vizijama od sve druge ljudske zajednice.

Kad bi mogao i znao, taj bi božanski gostioničar iskovao svjetski plan (kao što vatreni hercegovački kovači iskuju divan ornament i ukras!), te zapovijedio bogovima i ljudima, da svijet urede i ukrase u obliku mirisnog cvijetnjaka i vrta, kojim bi vladao zakon reda i općeg blagostanja!

Kud god se kretao, po danu ili noći, gradom ili selom, zapažao je samo nasmijana i razigrana lica malih i sretnih dječaka, lijepih i razdraganih djevojčica, i te vatrene slike, čiste, božanske  i neizbrisive, raspaljivale su maštu plemenitom sretničkom gostioničaru!

O, kad bi imao moć nad sudbinom i zatajenim nebeskim planom, onda bi taj sretnički heroj u tu sudbinu i skriveni scenarij, upisao svoje vatrene želje, upisao bi imena i adekvatnu radost svoje male dječice, potomaka svog sina jedinca!

U gostioničarevoj su glavi stalno odjekivale ognjene riječi, riječi koje je upravio svom sinu jedincu Milosavu:

“Priprema se velik i nezaboravan blagdan u našoj kući. Moj je pradjed imao samo jednog sina, i unuka, a ja s tvojom blagoslovljenom majkom, imam samo tebe! Bog mi te poklonio lijepa, umna i bistra, a sad će u našu kuću doći krasna nevjesta, kćer uglednih mostarskih apotekara.

Dvorište naše kuće oživjet će ljepotom, trkom, radošću i vikom male dječice! Ispod starog krova sretničkog gostioničara započet će nov život, nova radost.

U našoj okovanoj škrinji ima zlatnih carigradskih dukata i novaca, svaki se dan peče nova janjetina na ražnju, crvenog, krijepkog vina ima i u hrastovim i u murvovim bačvama. Kruha pšenična, žene na ognjištu peku u izobilju...”

Onda su mu se u sijećanje, u vrelu krv i mozak, vraćale slike, utisci i razgovori, svježi, okrutni, neizbrisivi! Ponovo je stizao onaj nebeski glasnik, nepoznat i tajnovit, a sretnički bi gostioničar s njim iznova razgovarao, i, napet i uznemiren, slušao:

“Nek’ vas blagoslovi svemogući stvoritelj s nebesa! Čujem da se u ovoj čestitoj kući priprema božnska gozba, da mudar otac i gospodar svog imanja ženi lijepa sina jedinca. Umni ljudi naokolo govore, da će svadba biti raskošna, a broja svatova da nitko unaprijed ne može izbrojati.

Tvrde da će se na jednom mjestu, ovdje u uređenoj sretničkoj gostionici, okupiti mostarski apotekari sa svom rodbinom, i svi ugledni gostioničari odavde do lijepa grada Čapljine i Stoca. Čuo sam da je zaručnica veoma lijepa i plemenita, od naočitih i uzornih roditelja...”

I tu ga (opet!) nestrpljivo prekide stari sretnički gostioničar pitanjem:

“Uman si i rječit divni čovječe, ali ti ne znamo imena ni prezimena, a ne znamo ni razloga zašto si nam došao u kuću u ovako svečanom trenutku!”

“Mudru je čovjeku sveta dužnost hvaliti domaćina u njegovoj vlastitoj kući, osobito onda kad je gost nepozvan i nepoznat! Dobri ljudi, dolazim izdaleka, ni sam svemogući bog ne zna, kojim putovima smrtan čovjek prodje u vremenitu životu.

Nisam učen Turčin iz carigradskog Stambola ni iz predivnog grada Sarajeva, moje ime nije upisano u zlatnu knjigu turske gospode, niti se nalazi na popisu otomanskih begova i aga. Skroman sam i pokoran čovjek, bogobojažljiv, nemam velika imetka, i ne tražim ništa više od svakidašnjeg zalogaja, bez kojeg smrtan čovjek ne može živjeti.

Zadovoljan sam kad za ručak imam koru kruha i ugodan božji blagoslov! Znam, da ste brižno zaposleni, i da vam ljudska duša očekuje veliki blagdan i nasladu.

Nego, posla me vašoj uglednoj kući jedan uman i mudar čovjek, nadahnut od našeg svemogućeg stvoritelja! Zapovijedio mi je, da vam prenesem jednu tešku i dramatičnu vijest. Taj učeni mudrac ugleda nekidan strašnog, vatrenog demona iznad velike svadbe u pitomu selu Sretnicama kod grada Mostara. I taj plameni demon užeže oganj i vatru u svatovskoj kući, i svi svatovi, uključujući mladu i mladoženju, izginuše u veliku požaru. 

‘Nek’ ne ukrašuju svatovsku povorku u Sretnicama, kad bog Mars zastire ljubak pogled divne boginje Hathor - Afrodite, jer će vatreni demoni zapaliti raspjevanu kuću svatova, i nitko od njih neće naći spasa!

Nek’ odgode svadbu, jer će jedino tako roditi milo potomstvo!’

Tako reče onaj premudri čovjek, koji mi naredi da smjesta pohitam na brzu ždrijebcu k brižnu ocu, koji u kući svojoj čeka nevjestu!”

Izgovorivši ove plemenite riječi, Ciganin Čergar Matetef  zaustavi se u nijemoj šutnji.

I sretnički otac, gostioničar, i njegov sin, začudiše se izjavi, koju su čuli. Načas zastaše bezglasni, a onda stari gostioničar, nestrpljiv i brižan, odgovori glasniku Merneb - Ptaha: 

“Divni i mudri čovječe, sine svoje ljubljene majke, častit ćemo te ovdje, u našoj kući vrelom janjetinom, slatkim kruhom, i krijepkim, crvenim vinom! Ostani ovdje, i budi naš drag gost! Ali, svadbu, o kojoj moje srce sanja, otkad se rodio ovaj moj mili dječak, ne mogu odgoditi ni časa, jer mi u očinjem vidu već skaču i igraju se mala dječica, potomci moga sina.

Već čujem veselu graju i viku male dječice, dok skaču u ovom, širokom dvorištu. Bog je svemoguć i milostiv... neće nauditi ovom čestitom krovu i sinu što ga je majka, jedinca, odgajala medom i mlijekom!”

Unatoč upozorenjima, unatoč uvjerljivoj argumentaciji plemenitog i bezimenog glasnika, sretnički gostioničar, prisiljen plamenom i vatrom, koja mu je obuzimala dah i grudni koš, prisiljen nekim unutarnjim kategoričkim zahtjevom (kojem se nije mogao oduprijeti!), naredi da  se svadba održi kako je bilo predvidjeno i zacrtano, i da izvršioci naredjenja pomno paze, da svadbena povorka bude uzvišena i nezaboravna!

Tada u širokoj blagavaonici okupi kuharice, slastičare, pekare, konobarice, svatovske starješine, te im izda jasno i nedvosmilseno naredjenje:

“Okitite svatove izvezenom čojom, svilom i ružama, pripremite darove od zlata i izbrušenih dragulja, napunite barutom i olovom puške sačmarice!

Naložite živ oganj, i iz staja i s pašnjaka odaberite najkrasnije mlade janjce, i pripremite vrelo, pečeno meso. Začinite ga kaduljom i ružmarinom!

Neka pekari pripreme najukusniji bijeli, pšenični kruh i slastice od meda i bijelog šećera. Iz onih starih bačava u hladnoj konobi, koje pripremam otkad se moj sin jedinac Milosav rodio, istočite slatko, crveno vino, ulijte ga u bijele vrčeve i hrastove bukare!” 

JAVNO.ba