Glasno i jasno, ali ne tajno nego JAVNO.
ŠIROKI BRIJEG / BIOGRACI – „Drago Đolo, biogradsko cvjeće, cijela Lištica za tobom se kreće“!
Ovakve su se pjesme nekoć pjevale u ponosnom Širokom Brijegu, a posebice selima Blata. Mnogi su tada i odležali u famoznoj i nadaleko poznatoj mostarskoj Ćelovini.
Zemaljski sud u Zapadnom Berlinu osudio je 18. travnja 1970. god., Dragu Đolu, atentatora na članove jugoslovenske vojne misije na 10 godina zatvora zbog dvostrukog pokušaja ubojstva godinu ranije u mjesecu lipnju
Drago Đolo je dakle rođen 25.siječnja 1942. godine, „Biograci-Lištica-Jugoslavija“.
Državljanstvo: jugoslovensko (no, na zahtjev samog Đole Sud u istražnom postupku je izvršio ispravku državljanstva pa je upisano državljanstvo: Hrvatsko). I to je već bila jedna Đolina pobjeda. Velika pobjeda.
Osobna karta: Nema. Naknadno u stanu pronađena putovnica - jugoslovenska br.78841 izdana 14.11.1966.
Zanimanje: Strojobravar (jači dakle i od druga Tita koji je bio samo bravar).
U istražnom zatvoru u Berlinu 30.lipnja 1969.kl.I-A-KI-3/2042/69.god. u prisutnosti zakletog tumača Nikole Balevskog, no, na sva pitanja, uhićeni ponavlja samo jedan odgovor: Da, priznajem i potvrđujem da sam pucao na šefa Vojne misije jer sam ga htio ubiti, a ne želim više za sada izjaviti!
Tražio je odvjetnika preko svoga prijatelja Marka Ćirkovića te mu se javio u tijeku saslušanja u istražnom postupku koga su pozvali istražitelji...
Halo, koga tražite, haloo!
Gosp. Drago Đolo želi s vama razgovarati.
Hvala, a tko je to, dajte mi Đolu.
Đolo, halo, jesil' ti Marko ?... Jeli tu Stanko. Drago, jesi li ti ,šta je? Jesil' živ ?
U policiji sam, uhićen i ranjen…. Ispituju me… Što si im rekao…. Ništa .. samo da sam htio ubiti onoga Titovca-polučetnika.. koji traži naše glave. Dobro. Ne boj se…nije ovo Jugoslavija…čekaj odvjetnika i mi ga šaljemo odmah.
Nastavljeno je ispitivanje te Drago rado odgovara na svako postavljeno pitanje.
-Jeste li zadnje vrijeme bili bolesni?
Ne nisam, samo sam bio nervozan.
A što? I otkada?
Zadnja tri-četri mjeseca, zapravo, započelo je kad sam saznao da su srpski komunisti ubili Rukavinu i ostale naše Hrvate u Munchenu,
Pa kakve to veze ima s vama? Pa dobro, jeste li vi sada nervozni kao prije?
Ne, ne ne više, al' neću o tome da govorim……
-A zašto danas niste na poslu, radni je dan.
U petak sve se promijenilo. Došao je k meni jedan čovjek za koga ja znam da je komunistički špijun…. To je Pavao Sertić. Ja sam o njemu samo slušao, nisam ga poznavao, mada sam ga viđao. Međutim njegova zaručnica nam se povjerila da on sprema ovdje u Berlinu ubiti tri čovjeka…..
-A da li se vi nalazite na tom popisu da vas likvidira?
Da….
-Pa taj Sertić je otputovao, kako kaže policija, a da nikoga nije ubio. Pa kakve veze ima to s današnjim pucanjem u jugoslovenskoj vojnoj misiji?
Ovdje u Berlinu živi jedna lijepa žena, ime joj je Jagoda, od Čitluka je iz Hercegovine, i ona radi za komuniste a sve o nama javlja Titovim agentima kako nam mogu doći glave. Ja sam znao da mi prijeti smrt i zato sam odlučio radije ću ja ubiti nekog s njihove, komunističke strane.
Istražitelj Dragi postavlja pitanje: Kada niste komunista, kojoj političkoj grupi vi pripadate?
Ja sam ustaša! To je organizacija koja je za vrijeme rata surađivala i ubijala partizane i komuniste, koji su izvršili pokolj na Bleiburgu nad nevinim domobranima.
-Jeste li se vi sami odlučili na ovaj svoj čin ili je to…..
Sam-sam se odlučio na ovaj čin i nitko nije znao za moju odluku.
-Kako se sve to odigralo? Sjećate li se??
Nešto poslije 11 sati uzeo sam taxi koji me je doveo u Taubertstrasse do zgrade Vojne misije odnosno četničkog štaba, te sam ušao kroz veliko predsoblje gdje se nalazilo više ljudi i žena, a među njima je bio taj četnik iz vojne misije. Tada sam objasnio jednom službeniku da sam izgubio putovnicu i da je želim obnoviti, a to je čuo šef i naredio mi da pođem s njime u njegovu sobu. Čim je sjeo ja sam opalio na njega hitac…
-Ali Drago policija ima iskaz da ste vi prije nišanili i prisutnim naredili da dignu ruke u vis i da kleknu.
Da, da, točno je.
-A da li ste nišanili kad ste pucali u šefa?
Naravno da sam nišanio, zbog čega sam došao haha.
-Pa to znači da vi potvrđujete i priznajete da ste htjeli da ga ubijete?
Da, točno je. Ja sam opalio samo jedan metak-ali kvalitetan, dobro, ima ih još ranjenih, a to su oni što su se sa mnom hrvali, koji su upali naknadno i ja sam bio krvav od njihove krvi, a ne od svoje.
Kada je zemaljski sud u Berlinu sve prostudirao te je optuženom rekao da je u Jugoslaviji imao sve uvijete da lijepo završi školu, odsluži vojni rok, da otvori samostalnu radnju i kasnije bez smetnje da uživa u Jugoslaviji, ali njegov „antikomunizam“, odnosno bavljenje politikom, smatra predsjednik Palkoff, datira od 1967. godine kada je u Hamburgu pristupio emigrantskoj organizaciji zvanoj „Hrvati u egzilu“, a koja se zalaže za ponovnu uspostavu samostalne Hrvatske Države.
Đolo se odlučio na ubojstvo, rekao je predsjednik sudskog vijeća, kad je došao u Misiju, okrenuo se mirno i u tom trenutku predumišljajući vidio je da može mirno i nesmetano da pobije sve članove Misije. Pucao je u glavu. Prvo domaru Golubu, a potom drugu Kolendiću. Hrvanjanjem je spriječeno daljnje krvoproliće, te se optuženi može zahvaliti svojoj prisebnošću...
Đolo mu je rekao: Ne mogu to vaše više da slušam, ja sam svoje završio, te pročitajte presudu i odvedite me.
Odveli su ga. Danas nažalost premalo imamo u hrvatskim redovima onih koji bi se poput Drage Đole borili za Hrvatsku ili ostvarenje prava hrvatskog („konstitutivnog“) naroda u Bosni i Hercegovini. Danas imamo izdajnike ove i one. Trgovce ove i one...
Zvonko Palavra / JAVNO.ba


Komentari
Nije riječ ovdje da se pokušava abolirati zločin, nego je riječ o evidentnoj razlici i pristupu hrvatskom pitanju. Iz krajnosti u krajnost ide autor sa primjerima.
U svakom slučaju odlično. Uspio je pokazati kakva su đubrad ovi naši današnji stožernici.
Pa jeli ih naoruža bio,kad su dobili po labrnji izvršili odmazdu na svećenicima u Širokom,pa prošli rat po labrnji i opet će bit po labrnji ako zatreba.
ZDS (kažu da nije kažnjivo)