ROMAN NA PORTALU - Ples biokovskih vila (36): Sladak med i bijeli šećer za vitinskog bega

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

I tako u kući vitinskih begova zavlada očaj, bespomoćan i neizdrživ, jer nitko živ mladića Ibrahima nije uspio nagovoriti, da kuša krijepku zemaljsku hranu, slatke kolače i crveno vino. Mladić je sve više i beznadnije venuo, a očinji vid mladog bega nije prepoznavao zemaljske boje, forme i oblike svakodnevnih stvari i objekata.

Mutan je Ibrahimov pogled nestajao u dubokim prostranstvima beskonačnog neba, ili se okretao, sanjiv i nejasan, prema cvjetnim poljima, koja su se rastrla uz vitinske izvore i rijeke. Mlad beg, opijen i iznemogao, živu insanu nije razgovijetno i razumno odgovarao ni na jedno pitanje.

Glas se hitro proširi Vitinom, sve do grada Ljubuškoga, da ugledan plemić i aristokrat, jedinac i potomak stare begovske loze, umire tajanstveno u roditeljskoj kući, a da zemaljskog života još nije ni okusio. Ljudi iz cijele pitome Vitine, uključujući i same begove, počeše izbjegavati kuću iznemoglog Ibrahima, te prolaziše prema Ljubuškom u širokom luku, poljskim putevima.

Tihe i mudre mladićeve sestrice (koje ga odhraniše na vlastitim njedrima samim medom, slatkim šećerom i mlijekom!), padoše u težak i nepodnošljiv očaj. Majka Ibrahimova (još prelijepa i zavodljiva gospodja!), nije umijela svim svojim nadljudskim naporima riješiti duboki misterij iznenadne bolesti svoga sina.

Onda pozvaše najuglednijeg liječnika iz dalekog Sarajeva, koji je bio štovan nijemim i smrtnim strahom svih podanika presvijetlog carigradskog Sultana, jer bolest neizbježno završava mrskom i odbojnom smrću, koja pred Bosancem i Hercegovcem otvara opasan i nepoznat svijet. Mudar se čovjek plaši tog opasnog i nepoznatog svijeta, strahuje od bolesti i iznenadne smrti, a jedini spasitelj na ovom je svijetu od takve sudbine samo dobar i učen liječnik!

Umijeće čuvenog sarajevskog liječnika, presvijetlog bega Alije, iz ugledne i imućne porodice, opjevaše bolesnici, očajni i beznandni ljudi iz cijelog Carsta. Taj ugledni sarajevski liječnik Alija studirao je u Carigradu kod najuglednijih sveučilišnih profesora, a vježbe iz kirurgije i anatomije predavao je presvijetlom Aliji osobni liječnik carigradskog sultana.

Tešku i zamršenu farmakologiju, ljekovite supstancije biljaka i trava, podučavao je uzoritog bega najumniji liječnik u toj struci, Grk Kamakis s otoka Krete. 

Iznenada, usred bijela dana, u kuću Ibrahimovu uđe presvijetli beg Alija, sarajevski liječnik, s pratnjom i poslugom. Dovezoše se na ukrašenim i udobnim kolima sve od grada Sarajeva.

Kad je liječnik  ušao, sestre i majka bolsnikova sjedile su  uz uzglavlje svoga jedinca, na kojemu su zapažale sve izraženije bljedilo i nemoć.

“Hvala svevišnjem stvoritelju, koji te poslao k nama! Evo dugo gledamo našeg sina jedinca dok iz njega neka strašna i tajanstvena sila izvlači dah i dušu, uzima mu zdravu, crvenu krv iz žila i vena!

Naš ljubimac Ibrahim još nije kušao zemaljskog života, a nebeski stvoritelj već mu uputi zahtjev da se vrati očevima svojih otaca, djedovima svojih djedova. Mi smo njegovateljice izbezumljene i zaprepaštene tom sudbinom, koja nam prijeti humkom zemljanim, grobom, ali, onda ni meni, Ibrahimovoj majci, niti brižnim sestricama više nema mjesta među živom čeljadi...!”

Mnogo htjede govoriti majka bolesnikova, kao da ju nadahnjuje strah strašniji od svih drugih strahova - da će joj se ugasiti zjenice očinjeg vida, jer  im je jedino svjetlo, tim mjačinskim i sestrinskim zjenicama, darivalo upravo živo i nasmijano lice Ibrahimovo.

“Naš je stvoritelj svemoguć i plemenit, on će sinu Ibrahimu udahnuti novu dušu, ako zatreba!”, reče mudro i proročki liječnik Alija, te uze temeljito pregledavati bolesnika pipajući mu bilo na ručnom zglobu, osluškujući lijevo i desno plućno krilo. Onda liječnik stade slušati otkucaje Ibrahimova srca. Potom značajno reče:

“Srce ovog mladića kuca brzo i nemirno k’o topot konjskih kopita na kamenom hercegovačkom putu, a plućna krila uzimaju nebeski zrak opterećena velikim srčanim tlakom.

Pogled i zjenice nisu fokusirane voljom hladnog i bistrog razuma, nego njima gospodari mutna svijest i mračan zaborav!”
Onda uze pisati zamršen liječnički recept:

“Svjež kvasac za  bijeli pšenični kruh, tri puta na dan.
Mjerica meda, mjerica bijelog šećera, sve rastopiti u čaši crnog vina.
Čaj skuhati od kore naranče, lipe i cvijeta kamilice, zasladiti medom”.

Sarajevski liječnik još dopisa imena pet ljekovitih biljaka, naredi da se od tih trava kuha čaj, te da se dade bolesniku piti jednom dnevno.

Objasni, da se te trave nalaze kod ljubuškog apotekara,  te reče da su propisani lijekovi toliko efikasni i moćni, da umirućem starcu sigurno i u kratkom roku vraćaju svježu životnu snagu.

Tada se presvijetli sarajevski beg i liječnik Alija obrati opijenom Ibrahimu pitanjima:
“Sine, čiji si ti?!”

“Ja sam sin svevišnjeg boga!”, odgovori bolesnik razgovijetno.

“Sine, kako se ti zoveš?!”, nastavi pitati liječnik Alija.

“Moja mjka zna moje ime!”

Nakon tog odgovora, učeni sarajevski liječnik uze svoju debelu knjigu iz farmakologije, koja je imala crne korice, te ponovo zapita bolesnika:

“Sine, koja je boja na koricama ove knjige?!”
“Ja vidim samo nadu i budućnost, a ni jedno ni drugo nema boje!”
“Sine, kakav oblik ima predmet, kojeg držim u ruci?!”
“Ja vidim samo nadu i budućnost, a ni jedno ni drugo nema oblika !”

Tada se liječnik obrati majci i sestrama:

“Ljubljene moje gospodje, vaš sin i brat nije na smrt bolestan, ne će umrijeti, jer je njegova životna snaga vatrena i neukrotiva, k’o snaga mlada bika, kojeg na ispaši ošamuti vrelina ljetnog sunca!

Dajte mu redovito propisane lijekove, i sin Ibrahim ponovo će uzjahati hitrog konja!”

Umirene, bolesnikova majka i sestre, zahvališe sarajevskom liječniku što je prešao dug i naporan put, i što je mudrim savjetima i lijekovima otvorio mladom vitinskom begu novu životnu nadu.

Čim se ugledni liječnik ukrašenim kolima, s pratnjom, uputi prema gradu Sarajevu, brižne njegovateljice uzeše pripremati lijekove, kako im naredi učeni Alija. Najprije pomiješaše mjericu meda i mjericu bijelog šećera u čaši crnog vina, te dadoše piti Ibrahimu.

Kao da je čuveni i opjevani sarajevski liječnik izveo neki naročit utisak na bolesnika, uistinu, Ibrahim prihvati čašu, okusi tekućinu, koja ugodi njegovu nepcu, te ju ispi do zadnje kapi.

Sve tri njegovateljice, nijeme i začuđene, gledaše taj uzvišen i sladak prizor, jer je njihovoj skrhanoj nadi nudio novu budućnost. Onda njegovateljice uzeše lijepu, okruglu kuglu svježeg  kvasca za pšenični kruh, umočiše ju u bijeli šećerni prah, i opet dadoše ljubljenom jedincu.

Ibrahim uze i taj lijek, okusi ga, i, zaista, pojede slatko i neočekivano.

Dok uman i lucidan mudrac ne bi smislio ni pet perfektnih rečenica, bolesnik se lagano usta iz kreveta, i uputi prema bijelu oluku, pored izvora. Tamo sjede stalno šuteći, a pogledi uzornih njegovateljica gledaše Ibrahima pohotno, strasno i uzbuđeno, kao da je sam bog uskrsao iz groba!

JAVNO.ba