ROMAN NA PORTALU: Ples biokovskih vila (38): Strašan se grom i potres od puščane paljbe rasuo cijelim svijetom!

Piše: Dr. Ivan Cvitanušić

I stadoše pristizati svatovi! Tvrde kamene putove (kojima od pamtivijeka prolaze sudbine i katastrofe, narodi i vojske s istoka i zapada!), prekriše nepregledne kolone okićena i raspjevana svijeta iz Ljubuškog, Čapljine i Mostara. Bogati gostioničari iz cijele božanske Hercegovine, (divne i plodne zemlje), mladi sinovi gostioničara, njihova braća i sestre, rođaci i potomci prijatelja i rodbine, stadoše s pjesmom na usnama pristizati u pitomo selo Sretnice kod grada Mostara. 

Konji ždrijebci, pripitomljeni i vatreni, udariše brzim kasom kamenim putovima s istoka i zapada, s juga i sjevera. Topot je konjskih kopita bio uravnotežen i harmoničan, kao i pjesma svatovskih momaka i ukrašenih hercegovačkih djevojaka.

Uzeše bogati gostioničari mirisne, pečene janjce, natakoše ih na drvene ražnjeve, obukoše svilenu čoju, metnuše na rame napunjenu pušku sačmaricu, osedlaše dobre konje, i udariše prema selu Sretnicama.

Prema zahtijevu i zapovijedi sretničkog ugostitelja, oca Milosavova, konobarice i kuharice opremiše veliku blagovaonicu: urediše prostrane i izglancane hrastove stolove i udobne stolice, napuniše drvene bukare i bijele vrčeve krijepkim vinom, izrezaše bijel, pšenični kruh na tanke, gospodske kriške, u široke pladnjeve metnuše nasječene komade vrele, pečene janjetine.

Zidove u blagavaonici iskitiše svježim cvijećem i ružama, objesiše također fenjere i svjetiljke, jer će slavlje potrajati sve do rumene, sretničke zore.

Užegoše mnoge vatre po ognjištima, zamijesiše pametne kuharice još bijelog kruha, te ga metnuše ispod željeznog, iskovanog sača, i, onda, nagrnuše žarke, narančaste žerave.

“Nek’ ne manjka slasti i pečena mesa!”
Tu je rečenicu kao zapovijed i naredbu ponavljao stalno i uporno Milosavov otac. Stoga oznojeni pekari udjeljaše nove ražnjeve, natakoše zaklane janjce, i metnuše ih na novu vatru, koja se nije gasila od rane zore.

“Častite svatove i namirisane djevojke, častite putnika i prolaznika vinom i kruhom, janjetinom i blagoslovom, jer je dan svetkovine i slavlja u mojoj kući!”

Stalno je tako naređivao veseo sretnički ugostitelj, s čijeg je lica  uvijek blještala neka tajanstvena herojska odlučnost.

Konačno, u okićenom, širokom dvorištu sretničke gostionice okupi se dvadeset svatovskih stariješina sa svojim zapovijednikom. Taj čovjek, crvenih obraza, visoka i jakog stasa, zapovijednik svatovskih stariješina, vlasnik konaka i blještave, ugledne gostionice iz grada Mostara, govorio je samo kratkim i imperativnim rečenicama.

Poznat i čuven po strogosti i redu, nikad ni u kakvoj prilici nije dopuštao samovolju, nered i neodgovornost. Stoga je njegov konak uvijek bio ispunjen do zadnjeg mjesta putnicima iz  Carigrada, Sarajeva, Splita i Zadra. Kuharice i konobarice (mlade, plemenite i lijepe!) u njegovoj gostionici nadmašivale su redom, čistoćom i ukusnom hranom sve druge u gradu na obalama duboke rijeke Neretve.

Pripovijedali su na cvjetnim obalama te zapjenušane rijeke, da je zapovijednik svatovskih stariješena, stekao i naučio tu otmjenu strogost i gospodsku finoću još kao mladić u turskoj vojsci u velikom i nepreglednom Carigradu.

Napokon, nepregledna svatovska povorka, svečano, disciplinirano i poslušno, krene iz Sretnica prema gradu Mostaru! Tisuću i petstotina konjanika, muškaraca, ukrašenih svečanim odijelima i puškama sačmaricama te, crvenom ružom u zapučku, uputi se strmim i uredjenim putom. Na čelu kolone jahao je odlučan i bistar zapovijednik, koji se često okretao nadzirući nepreglednu povorku raspjevanih konjanika.

Onda im se s usana ote divna pjesma:
“Duni vjetre malo sa Neretve,
pa rastjeraj maglu po Mostaru,
da ja vidim svoju Milijanu...”

Stihovi te krasne pjesme izgubiše se najprije u dubokim, zelenim vrtlozima vode Neretve, zatim se rastru   prijetećim kanjonom, kojeg je svemoćni nebeski stvoritelj rastegao izmedju nesagledivih dubina neba, i okomitih, strmoglavih stijena i planina.

Sretnička je svatovska povorka, nepregledna i okićena, nestajala i gubila se na nizbrdicama, u kosim i okomitim zavojima, kao da ju proždire opasna i nesaglediva dubina neba, kojemu sigurne i uredjene putove ne može poznavati smrtan čovjek.

Ovaj svijet, iskovan i istaljen u ognjenoj borbi nebeskih vojskovođa, Marsa i Setha, krije u svojim njedrima strmoglave jame i okomite, sive litice hercegovačkog kamena, i zakone, i puteve tog vrtoglavog pejzaža ne poznaje zemaljski zakonodavac.

Kad svatovska povorka stiže pred zidine bijelog grada Mostara, zapovijednik svatovskih stariješina započe nove stihove, a svi uzvanici prihvatiše:

“Pohitaj, pohitaj konju zlatni, konju mili,
da ja brže u zagrljaj stignem svojoj vili...”

Ti se stihovi razbiše o zidove visokih gradskih kula i utvrda, iz kojih državni stražari  noću i danju pomno promatraju cio grad i njegove trgove.

S pjesmom na usnama, sretnički svatovi stigoše u grad uređen i isklesan ispod šumovite planine Veleža. Gradski slastičari iznesoše ukrašene kolače od čokolade i šećera, baklave, krempite i rahatlokum. Brojni ugostitelji nudiše veliku svatovsku povorku vinom, slatkim sokovima i biranom hranom.

Cvjećari, koji posjeduju neshvatljiv smisao, da svojim ružama i buketima dodaju božansku estetiku, okitiše kuću zaručnice vatrometom, bojama i zavodljivim mirisima.

Svatovska svita i svatovski pregovarači čekali su okićenu sretničku povorku u dvorištu i u sobama otmjene rodne kuće zaručnice Milijane. Njeni roditelji, poznati i čestiti mostarski apotekari, izgradili su prostran i ukusan dom po nacrtima najboljih arhitekata.

Kad svatovske stariješine iz Sretnica stupiše u predvorje Milijanina doma, upravi im  mostarski starješina slijedeće pitanje:
“Kojim dobrom mili gospodine dolazite u naše dvore?!”

“Bog je svemoćan i mudar, i nitko živ ne zna kamo ide i što traži! Ali, ako nismo zalutali stazama i cestama, sretnički gostioničar, pametan i uman insan, posla me  da u ovoj kući prosim kićenu nevjestu!”

“Uistinu, dobri čovječe, samo svemoćni bog točno znade ljudske puteve, a što se kićene nevjeste tiče, nisam siguran da se ovdje nalazi. U ovoj kući plemenitih i krasnih ljudi, ima gospodar pet lijepih kćeri, i ni sam ne znam da li je jedna od njih vaša zaručnica!”

“O čestiti gospodine, smijem li moliti da pogledamo lijepa lica vaših kćeri?!”

“Mudar si čovjek, vidim, i znaš, da stranac u tuđoj kući ne smije slobodno i nekažnjeno zagledati lijepa lica djevojaka!”

“Dobro, suglašavam se s tim principima i zakonima! Međutim, da li biste dopustili da djevojke vidimo prekrivenih obraza i češljane kose?!”

“To vam, mili prijatelju, neću zabraniti, nego ću vam na vrata i širok trijem puštati jednu po jednu djevojku, jer želim ugoditi i bogu i čestitu sretničkom gostioničaru!”

Tada pustiše na širok trijem ispred mostarske kuće divnu, ukrašenu ženu, prekrivenog lica bijelom, neprozirnom čipkom. Svatovski pregovarač iz sela Sretnica upita damu:

“Ljubiš li boga i sretničkog mladića Milosava?!”
“Ljubim, ljubim boga, našeg stvoritelja, a i čestitog Milosava, premda ga nisam ugledala svojim očima!”

Iziđe, potom, druga ukrašena i prekrivena dama, te i njoj svatovski pregovarač upravi isto pitanje, a ona odgovori:
“Ljubljeni brate, nisam još spremna za udaju, premda mi srce traži ljupkog mladića!”

Zareda treća djevojka, zatim i četvrta, ali zanijekaše da su nevjeste čestitog sretničkog gostioničara, a glasa ni jednoj svatovski pregovarač ne prepozna.

Konačno, iziđe i posljednja djevojka iz bogate mostarske vile, a stariješina i pregovarač u ime čuvenog gostioničara, upita:

“Za ime boga, koji nas stvori i uputi u grad Mostar, jesi li ti čedo nebesko namijenjeno našem Milosavu?!
“Jesam, predragi gospodine!”

“Evo naše lijepe nevjeste Milijane!”, uzviknu glasno sretnički starješina, a zapovijednik svatova naredi da iz tisuću i petstotina pušaka, paljbom, bude pozdravljena divna nevjesta. Svatovi uzeše napunjene puške sačmarice, okrenuše ih k nebu, i na zapovijednikovu naredbu, opališe. Strašan se grom i potres od puščane paljbe rasuo cijelim svijetom.

Odmah nakon toga, nepregledna svatovska kolona s nevjestom krene prema pitomom selu Sretnicama.

JAVNO.ba