MOSTAR - Zadnji tjedan travnja mjeseca i završetak tjedna na prvi dan svibnja su donijeli dosta turbulentnih i zanimljivih zbivanja, kako na svjetskoj tako i na lokalnoj razini.

Piše: Marko Čuljak

Vjenčanje pripadnika britanske plave krvi sa „običnom“ djevojkom (ipak sam samo poslao kovertu, nije mi se dalo ići) izazvalo je neviđeno zanimanje svijeta. Pola, kažu, svijeta je gledalo vjenčanje.

Znači, vjenčanje su u nekim zemljama pratili svi. Jer, u tom kontekstu se mora zamisliti da je u barem jednoj razvijenoj zemlji sto posto stanovništva pratilo vjenčanje, što uživo na ulicama Londona što putem malih ekrana, obzirom na činjenicu da dosta svijeta u mnogo zemalja uopće nema televizor a kamoli za put u London.

Što su na vjenčanje koje je stajalo porezne obveznike Velike Britanije „pitaj majke koliko milijuna“ funti rekli mali Indijci i Afrikanci, nismo došli do saznanja jer im multinacionalne kompanije nisu dale day off.

S druge strane, ja osobno živim u selu s oko 360 stanovnika i oko 90 domaćinstava u kojima svako domaćinstvo ima barem jedan televizor. Mi koji smo bili u birtiji za vrijeme vjenčanja, igrali smo bele a na televiziji je bio teletekst sa stranicama kladionice, tako da je i u zemljama tranzicije mnogima bilo važnije dobiti sto do asa ili da momčad s listića zabije gol nego hoće li Katica reći DA.

Tjedan je završio praznikom rada. No, ne slave svi. Zoran Šprajc, primjerice, s HRT-a i ostali s te kuće u ponedjeljak moraju na posao, kao i svi Hrvati. A kako reče Zoran, pravo slave u Bosni jer Bosanci neće na posao čak dva dana. Znači li to da niti jedan Hercegovac nema posao pa svakako neće ići na nj ili je Zoran još uvijek uvjeren da je ova država Bosna?

Donekle mogu razumjeti da na CNN-u kažu samo Bosnia ali da nam s HRT-a ili drugih TV kuća pa i od nekih političara iz Hrvatske uporno govore Bosna, to je isto kao da neki Talijani, a ima ih i u poslovanju s njima su to doživjeli i neki moji poznanici, za ovaj kraj još uvijek govore Jugoslavija. Onda ih Hrvatska dobije u nogometu pa tek tada znaju da je se Juga raspala. Hercegovine kao da nema a u njoj žive minimalno tri vjere i nacije. Konstutivne.

U sredini tjedna su najzanimljivije vijesti dolazile od jednog prijatelja. Čovjek ima malo stado ovaca i kravu koja je bila pred porodom, odnosno, telila se. Tom frendu je uspješan porod krave bio nemalo važniji od vjenčanja u Londonu i prvog svibnja pa ga nismo uključili u okladu – kakvu boju haljine će nositi supruga Davida Bechama, ona što je pjevala u onom bandu koji je pjevao ono: If you wonna be my lover...

Na trenutak se tako, u prošlom tjednu, i u Londonu i u Zagrebu na Maksimiru na prvi svibanj, vratilo vrijeme – daj narodu kruha i igara. Kod nas malo više kruha a tamo malo više igara.

A onda, zadnji dan tjedna i prvi dan svibnja, jedan događaj u Rimu pored kojeg niti jedna normalna osoba nije ostala ravnodušna a nitko normalan nije imao što negativno reći. Papa Ivan Pavao drugi postao je blaženim. On, koji je više proglasio svetaca i blaženika nego svi pape prije njega, postade s punim pravom netko kome će se upućivati zagovori.

I dok je bio živ, pomagao je a sada, vjernici će mu se moliti na jedan drugačiji način. Koliko je samo ljubavi imao taj čovjek! Da neki imaju jednu stotinu njegove ljubavi, ne bi bilo ratova ni gladnih. Ovako, neki drugi i manji će mu se moliti. Koliko trebamo biti sretni što je taj čovjek posjetio i našu zemlju, nismo ni svjesni.

Tjedan za pamćenje, nema što. Samo, osobno ću ga pamtiti po beatifikaciji u Rimu. Za vjenčanje u Londonu me ne pitaj sutra, a ni za prvi svibanj koji nisam imao razloga slaviti, kao i mnogi, mnogi drugi u ovoj tvorevini koju država zovemo. Živjeli, s nadom u bolje sutra.

JAVNO.ba