LJUBUŠKI - Kako ističe Draga Šoljić – Jelavić  „Ružu Primorac sam poznavala od početka 1944., a za njezinu porodicu sam čula i ranije. Potiče iz napredne porodice, koja je živjela u selu Bijači kod Ljubuškog“.

Ruža je od početka rata pohađala školu kod časnih sestara i sama, neupućena tada u zbivanja,religiozno vjerovala da je „bogom dana tzv. Nezavisna Država Hrvatska stvorena pod okriljem okupatora. Jure Galić i brat joj Marijan Primorac (tada članovi komunističke partije) uvjeravali su je suprotno i ukazivali na liniju KPJ, koja je jedina od svih političkih organizacija ostala u teškim momentima s narodom.

Ruža je to u početku slušala s nevjericom i u svome religioznom odgoju da su komunisti bezbošci i da se oni kao takvi ne mogu protiviti volji božjoj, nije mogla tada, drukčije rezonirati. Na njena religiozna osjećanja utjecao je tadašnji kler u selu Humcu, gdje se Ruža školovala, a koji je otvoreno propovijedao da je „sam bog poslao Pavelića i stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku“ , da treba podržati okupatora, a komuniste i sve antifašiste,pogotovo Srbe istrijebiti, ne birajući sredstva.

Ruža je kasnije pričala sve ovo iskreno Dragi Šoljić-Jeavić, kada su se ispovijedale  jedna drugoj u povjerenju.

„E, moja Drage, da ti znadeš šta su sa mnom imali muke drugovi dok sam došla sebi“.

„Sve je to išlo tako do jedne nedjelje kad sam  bila u crkvi i čula kako fratar u svojoj propovjedi doslovce govori : „Dragi moji kršćani! Čuli ste da je nekoliko gadova, Srba, ubijeno. Čujem da neki govore da je to grijeh Božji. Nije to nikakav grijeh. Oni koji su počinili takvo djelo Bog podržava, moliti ćemo se svevišnjem da ti ljudi nastave sa svojom svetom dužnošću i likvidiraju i posljednjeg Srbina iz naše sredine“.

Kad je to Ruža čula, izašla je iz crkve i nikada se više nije vratila u nju. Odjednom je progledala, kao i svaki pošten građanin. Nije ona mogla mirno gledati kako ubija brat brata pod okriljem svete stolice i okupatora. T

Tada se Ruža prihvatila naprednih knjiga i postupno se izgrađivala u najvećega neprijatelja Hrvatskog naroda, a po prirodi je bila veoma bistra, što joj je omogućavalo da shvaća program NOB-a. Znala je kontaktirati s ostalima pa je u svom radu imala vidnih rezultata, a koje je i Fra Janko Bubalo opisao u svojoj knjizi.

Malo-pomalo Ruža je ilegalno zalazila u kuće aktivista koji su bili poznati, propagirala ciljeve Narodnooslobodilačkog pokreta i ulogu KPJ. Dosljedno izvršavala je sve zadatke i izrastala u borca partizanske revolucije.

Početkom 1944. godine Draga Šoljić-Jelavić i Ruža Primorac postale su članovi sreskog komiteta SKOJ-a za srez Ljubuški koji je tada i formiran. Sreski komitet SKOJ-a radio je u teškim prilikama, naime, trebalo je politički djelovati na nemali broj onih ljudi koji su bili zavedeni od strane neprijatelja, naročito ustaša i klerofašista.

S druge strane, trebalo je raditi i politički utjecati na znatan broj ljudi koji su se u odnosu na ustašku državu kolebali, bili zbunjeni, a naročito nedjelima i zločinima ustaša, koje su često javno osuđivali.

Ruža je imala razvijen osjećaj samokritike i uvijek realno polazila od svojih mogućnosti, ako bi se nekad desilo da pogriješi ili slaže, a u akciji ne bude dovoljno snalažljiva tada bi iznosila prave razloge dvojnog igrača protiv crkve i hrvatskog naroda, a kada bi lagala suze bi joj tekle kada bi uočila da je zadatak postao sumnjiv i svi su poštovali njezinu iskrenost sa suzama, voljeli je, cijenili je onako kako se samo tada moglo.

Jednom prilikom Ruža se razboljela i to onda kada se nalazila u selu Orahu, inače rodnom selu  Drage Šoljić-Jelavić. Ustaše su taj dan iznenada napale na susjedni zaseok Jelavića, gdje se nalazilo i okružno povjerenstvo za Zapadnu Hercegovinu.

Ruža se izvukla s ostalim drugovima kao iskusni ratnik-obavještajac, te bojali su se da neće izdržati toliki napor. Kasnije je uhvaćena u selu Čerin gdje je bila dodijeljena na partijiski rad od strane Okružnog komiteta SKOJ-a za Zapadnu Hercegovinu.

Hrvatska je vojska uhvatila Ružu Primorac i ispitivali su je i ništa nije htjela priznati o podmukloj izdaji svećenika i strijeljana je u selu Studencima.

Dobro bi bilo da se naš mladi naraštaj napaja snagom svijetlih primjera mladih, kakva je bila Ljubuška Ruža Primorac, i ovakve stvari bi današnji Titovi komunisti trebali staviti u svoje arhive, dakle kakvi su bili Titovi omladinci partizani, jer nemali broj njihovih je krenuo tim stopama, a posebice Mladež HDZ-a Bosne i Hercegovine.

U sljedećem nastavku čitajte: Godišnji odmor četnika 1942. godine u Širokom Brijegu.