SARAJEVO - Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čaus bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom.

On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čaus, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpaša Sokolović, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijarha, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijarha... No ako pak narod pod patrijarha ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211).

Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temišvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom?


Ćelebijno spominjanje Hrvata – Muslimana

Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Ćelebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj više puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaže: »Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija Ćelebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41).

Ćelebija ne čini krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje »Srbe i Bugare«. Čini to valjda stoga, što su među doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Ćelebija više puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i hrvatskog naroda« čist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191).

Ćelebija pretpostavlja, da je jezik Bosnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na misao, da Ćelebija želi pokazati bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Ćelebiji su Livno i Bihać hrvatski gradovi. U Boki Kotorskoj nalazi on također Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 48).

U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvažnije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Ćelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratitelje« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Ćelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Ćelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.


Herceg-Bosna u širim granicama

H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Na krajnjoj granici Ruma (Europske Turske) nalazi se piščeva domovina, današnja Herceg-Bosna u nešto širim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata.

Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Bašagić, povjesničar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu »Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpaša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipaša Hrvat (iz Gradačca) i Rustempaša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavupaša Hrvat, i Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.

I kad se bosanski prvaci izričito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv naše krvi i list naše gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, i mnogi drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Tardića, Hrvata iz Šibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rodaju sa svojim rodom katolicke vjere s onu stranu Save i Dinare.

A drugi opet, kao Kopčići, Kulovići, Hrasnice, Gradaščevici, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići) itd. potomci su sredovječnog bosanskog plemstva patarenske i katoličke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sačuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Đikića, Svrza, Čengića, Križevaca i slično nema, premda se neki muslimani baš iz tih obitelji osjećaju Srbima.


JAVNO.ba