Dijete je najnevinije biće. Treba samo podvući i povući granicu radi utvrđivanja godina, odnosno, pitati – do koje je godine dijete nevino biće? Pita me desetogodišnjak neki dan, u kojem je vremenu djelovao ban Jelačić? Baš dana 23. ožujka godine 1848. je imenovan hrvatskim banom.

Piše: Marko Čuljak

Na mali razgovor o Jelačiću i njegovim zaslugama koje je iskazao prema „Austrijskoj braći“ i neosporne borbe protiv mađarizacije kao i društveno-socijalnog djelovanja u smislu ukidanja kmetstva i gradnje brojne infrastrukture, desetogodišnji znatiželjnik ponovno upita: „Zašto danas nemamo bana“?

Eto, deset godina i više nije nevin. Mali je uvidio i obznanio svima da je kralj gol. To je zato, dragi moj, što Hrvati nemaju sreće. Šest dana je trajala Banovina Hrvatska koja je konačno nastala kao odraz borbe protiv velikosrpstva i baš tada, kada su Hrvati pokazali svima da imaju pravo na zrak i zemlju, neki krkan iz Braunaua na Innu odluči osvojiti svijet.

Kako se samo povijest ponavlja. Nažalost po Hrvate, ponavlja se po principu – isto sranje samo drugo pakovanje. Nama treba dobar diktator, sve mi se više čini. Nijedna diktatura nije vječna ali barem danas da postoji netko tko će pritegnuti uzde, ne bi bilo ovoliko jama i kopača. Makar taj diktator bio xyz, bolje i to nego da među pet Hrvata svatko svakome spominje maminu maternicu.

Pitanje: Postoji li ijedna institucija Hrvata u BiH a da nije ispolitizirana? Matica Hrvatska, Napredak, Sveučilište u Mostaru pa čak i Biskupska konferencija? Gdje politika nije umiješala svoje masne prste? Ako je politika ušla u svaku poru obrazovno-kulturno-vjerskih institucija, ima li i u jednoj od njih normalnog političkog djelovanja? Nema.

Mi Hrvati još nismo naučili da se politikom pomaže pojedincu prema zaslugama, da se politikom povećava standard čovjeka koji će tada, u znak zahvale, uslijed normalnog razvoja biti sljedbenik one stranke koja radi za opću dobrobit. Izgleda da je zoon politikon u nas onaj koji je dobio posao ili mirovinu ili fotelju preko veze ili protuusluge pa se boji neke druge stranke na vlasti ili ambicioznosti unutar stranke da ne bi došlo do revizije.

Najdraži polemičar mi je jedan rodijak koji tvrdi da je uvijek oporba. On kaže da je ime na papiru i da će na dan izbora izići na biranje jer je to pravo i neka vrsta obveze te da se stavi znak pored imena da je živ. Uvijek oporba jer uvijek treba težiti boljem. Tako bi se trebale ponašati i sve stranke u vlastitim redovima.

Povijest je pokazala da su neke stranke doživljavale raskole zbog unutarnjeg jednoumlja. Svaka stranka bi trebala imati unutarnju snagu da se prema principu struja i oporbi uz dugotrajnu i višemjesečnu, ako treba, raspravu, donese zaključak i odluka koju će poduprijeti većina predsjedništva stranke. Ukoliko se tada pokažu nezadovoljnici, imaju pravo slobodno napustiti redove stranke jer im osobno ne odgovara stranačka politika. Ali tada ti nezadovoljnici neće imati pravo na repliku jer je odluka donešena od predsjedništva stranke koje je najveće tijelo i najveći um iste.  

Ako se najvažnije odluke jedne stranke u vremenu i prostoru koje čine jedinstvenu eru u političkom djelovanju donose od jednoga čovjeka ili jedne uže stranačke struje po principu jednoumlja, tada ta stranka ne može računati na dugoročno dobru budućnost. Predsjednik stranke, kao prvo, mora imati na umu da stranka nije privatno vlasništvo.

Ona se sastoji od podružnica koje se razvrstavaju prema državnom uređenju. Znači, kod nas se radi o županijskim skupštinama i općinskim podružnicama. Ni u jednoj županiji niti općini nije ista situacija unutar redova iste stranke. Na razini općine se može biti na vlasti u koaliciji s drugom strankom s kojom, recimo, u nekoj drugoj županiji uopće niste u dobrim odnosima.

Ali je samo bitno, prema malom mišljenju nevažnog subjekta, da se posluša riječ članova stranke sa svih razina. Jedan predsjednik stranke nikada ne može upoznati sve svoje članove i birače. Zato i postoje općinske podružnice stranke koje su u doslovnom doticaju sa svojim biračima. I, ako se stranka upušta u avanture na razini cijele države, smatram da bi bilo pošteno kontaktirati sve podružnice i upitati kakav je puls svake od njih i što birači iz te i te općine ili županije misle o ulasku u spomenutu političku avanturu (npr. koaliciju). To bi bilo pošteno, mislim. Ali tko zna, i magarac je mislio pa je krepao.

Ovako se dolazi do nagloga otriježnjenja kada popularnost stranke naglo opadne u što se čelnici iz vrha stranke uvjere dan nakon slijedećih izbora. Pa se pitaju što se dogodilo. Pa se izvlače da su ostvarili ovo ili ono a samo jedno zaboravljaju. Tvoji birači od prošlih izbora ne zaboravljaju. Oni neće zaboraviti niti jedan negativni potez i ako su nezadovoljni ili se osjećaju izdanima, uopće nije bitno hoće li slijedeći put na izborima glasati za neku drugu stranku ili neće niti izići na izbore. Tužna je i jedina istina ta da on više nije vaš a samo zato što se nije pitalo njegovo mišljenje, odnosno mišljenje njegovih podružnih stranačkih prvaka.

JAVNO.ba