ZAVIDOVIĆI - Samo priča nas pokreće, samo priču čujemo oko sebe, samo priču vidimo, samo riječi pamtimo, samo riječi predviđamo. Zašto se toliko obazirem na (ne)djela, pitate se? Zbog jedne greške koja i dalje traje, eto zašto!

Postoje osobe koje vole puno pričati, isto tako postoje osobe koje ne vole ili ne mogu pričati, a voljele bi. Ali ČEMU?! Priča koja se vrti u krug godinama, obećanja koja nam daju i obećanja koja očekujemo su napunila naše mozgove, da mi samo razmišljamo o riječima a ne djelima.

Na političkom prosperitetu, tu se nalaze ljudi koje blatimo, naravno oni „ubiše“ pričom i neispunjenim obećanjima, ali ni mi nismo ništa bolji. Da smo malo pametniji zapitali bi se čemu ta sva priča, i od strane nas i od strane „vrhovnih“.

Popularna ex-Yu Rock grupa Bijelo Dugme predstavlja strašno dobre tekstove koje trenutno opisuju sadašnjicu. Ako se malo osvrnemo na kontekst citata „Jer ovo je mojih pet minuta, a pred tobom STOJI život cijeli“ shvatit ćemo da ima više značenja. S gledišta ljudi koji se bave kulturom i imaju sjenu naklonjenu tome, shvatit će da je ovo pozitivan komentar za njih/nas.

„Mojih pet minuta“ držim za sebe, kulturno-umjetnički djelatnici tih pet minuta drže za sebe, rade i pokušavaju nešto postići, pa makar to bilo uzalud, jer ne boje se poraza. Jedino takvi ljudi imaju ideje i hrabrost pokrenuti nešto, pa makar to bila i najveća glupost, ali gluposti imaju najveću pouku. Takva manjina kulturnih sjena tih pet minuta nekada uspiju razvući na godinu, pet, deset godina, ali većina monotone negativno-kritičke mase to upropasti,a pod većinom se smatra 99% stanovništva.

Pred nekim ljudima STOJI život cijeli, ali ovo treba shvatiti bukvalno, taj njihov život stoji i oni se vrte u krug. Samo mogu komentirati i pričati, zato se osvrćem na sva (ne)djela koja su na snazi. To su ustvari samo obećana djela, obećana podrška, a obećanja leže u brdu priča na koje se stavi samo točka.

Cijeli svoj period komentiranja se osvrćem na to da smo naopaki, evo sada s punim pravom mogu reći da smo MONOTON narod (čast izuzetcima). Mi možemo govoriti da nema (ničega), da su drugi krivi što nitko ne može, ali to možemo samo GOVORITI, jer ljudi nemaju hrabrost pokrenuti svoj život, da upale motore i krenu živjeti i sprovoditi svoje famozne komentare i izjave u djela.

Masu koja nas okružuje možemo nazvati „inteligentna masa“, ovo sam namjerno stavio pod navodne znake, jer svaki čovjek je najpametniji kada treba davati mišljenje, a ZA DIVNO ČUDO to mišljenje MORA biti negativno. Ali gore pomenuti kulturanti rade, jako dobro rade, ali najmanje su nagrađeni i najmanje su poštivani. Cijeli period života je „trud-uzalud“.

U svim normalnim okruženjima, vrijedni budu na dobrome glasu, samo kod nas na lošem, i pitaju me „Zašto Bosanci vide spas u inozemstvu, u baušteli?“. Upravo zbog ovih „doživotnih“ komentiranja ljudi i psihološke „utucanosti“. Kada bi netko i imao želju ostvariti nešto, boji se komentara TVOJIH, jer pred TOBOM stoji život cijeli.

Čast onima koji se trude, čast onima koji iskoriste SVOJIH PET MINUTA u državi kakva jeste, a takvi ljudi nemaju nikakvu podršku, ali barem su oni „iskra nade“ za izlaz zajednice iz monotonosti. Ipak, lagano je sjediti na kavi i raspravljati o problemu i donijeti rješenje za problem, ali teško je rješenje SPROVESTI U DJELO.

A možda i nije toliko teško koliko se čini...vezano za citat, ja sam „MOJIH“, i koristim minute, a ti si „TOBOM“ i vrtiš se u krug.

Često upotrijebljeni izrazi: KAKO, ZAŠTO, NE VALJA, MOGAO SAM TO BOLJE, HAJ JEST GLUP, DE BA NIĐE VEZE, NEMAMO, DE PUSTI TO ODOH NA KAFU...

Eldar Muhić / JAVNO.ba