MOSTAR – Mostar grad slučaj! Često čujemo kako nas stranci i naši neznanci na taj način oslovljavaju i u isti koš s nekim drugima stavljaju. A mi smo, takvi kakvi jesmo, posebni, ma Mostarci ko Mostarci. Živim ovdje već 35 godina. Tu sam se i rodio. I mnogi me znaju. Bošnjak sam koji živi na hrvatskoj strani, koji se više samim time druži s Hrvatima. Ovim mojima to smeta. Isto ko' što im bolan smeta i za neke druge unikate, jer nas ima nekolicina koji živimo na suprotnoj strani i „svojima“ smetamo što smo s „njihovima“, odnosno „našima“, ovisi brate kako ko gleda na ljude.

Piše: Jedan Mostarski Cigo

A ja šta ću, na ljude naučio gledati ko na ljude. Nikako ko na životinje. Tako od malih nogu. Jes rat puno toga poremetio, mnoge od nas pokvario, sliku o Mostaru previše iskvario, a jebaji ga, takav nam valjda horoskop. Nego evo kad me već urednik ovog, meni osobno vrlo dragog portala, zamolio da napišem svoju priču o Mostaru to i činim. Oću bolan javno reći šta mislim o Mostaru i zaboli me „taki“.

Radim… Ma šta imam pričat gdje radim, šta radim? Svašta nešto radim kako bi mogao da nešto i zaradim. I životarim. Ma bolje majke mi reći životinjarim, ali neću se žaliti, jer ima puno raje kojoj je dosta teže. Vidite to u ovom mom gradu u svakoj njegovoj ćoši, u svakoj njegovoj kocki. Da, Mostar je postao grad „kocka“. Razbacan je ono baš ko' lego kockice. Nije tu više samo podjela na Lijevu i Desnu stranu, na Bošnjake i Hrvate. Podjele su puno veće. U zadnje vrijeme čini mi se čak veće podjele unutar svakog naroda, nego među narodima.




Imate ove turnire u malom nogometu pa svako malo čujete gdje se ko potuko. Uglavnom kako banete u koju mostarsku „lego“ kockicu srest ćete raju koja čeprka po kontejnerima. Sirotinja traži, prebire, ali briga političare što je to tako. Obećaju oni sad pred izbore brda i doline, a na kraju opet zaboli njih kita za običnu raju…

Još jedino ovaj naš književnik Veselin Gatalo diže svoj glas u interesu sirotinje, obične raje, pomalo proziva političare. Ljudi to što on napiše pročitaju, kažu je tako je, ali jebaji ga Veseline. Nema efekta. On Srbin, a takvi danas najmanje smetaju Hrvatima i Bošnjacima u Mostaru. Ono, Hrvata i Bošnjaka je tu negdje pola – pola, iako je ipak više „mojih“ Hrvata, pa sad i jednima i drugima dobri i Srbi i Cigani i svi ostali, jer bolje ih imati pored sebe kako bi bio većina nego da su protiv tebe.

Danas mi u Mostaru baš tih cigana najviše žao, mislim Roma, jer ih svi šutaju ko onu loptu džabulani. Eto kao da mi ostali nismo cigani, a takvima nas upravo drugi tretiraju. Na kraju krajeva sami za sebe to kažemo, toga se ne stidimo, ponekad čak ponosimo. Ovisi od situacije do situacije. Prodali bi se za fišek jabuka, a kamoli Lijanoviću za sto maraka. Ma prodat ćemo se za ove izbore i za pedesetku. Kriza je ljudi moji, ali kriza je čujem i kod Lijanovića pa teško nama ako ne budu kupovali glasove. Za koga ćemo, jadni mi, onda glasati?

Evo dok pišem ovaj tekst bacam pogled kroz prozor svoje sobe i vidim našu aveniju. Nije ni ona ono što je nekad bila. Danas na aveniji u Mostaru imamo tri vrste ljudi. Ne, nije riječ o Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Riječ je o narkomanima, mahnitima i nenormalnima. Nema dana da ne dođe do kakvog sukoba između narkomana i ovih mahnitih. I kada sve to završi eto ti policije na uviđaj. Dok oni rade uviđaj pojavljuju se ovi nenormalni i oko njih viču, galame. To ti je brate moj današnji Mostar.



Ne kažem da je u drugim sredinama ove napaćene zemlje bolje, ali majke mi nije ni kod nas u Mostaru dobro. Evo neki dan po onom zvizdanu kad je bilo najvruće, kad je ono temperatura iznosila 50 stupnjeva u hladu, ali nisu to smjeli objaviti zbog panike među rajom, pa rekli da je 42, krenuo ja do kioska po cigare i u prolazu među zgradama dva malca od kojih 10-12 godina šmrkaju ljepilo. Kupe ljepilo, ubace u kesu i onda paču zabiju u kesu i udišu. Strašan prizor! Uzmem onu kesu i jednog i drugog po dva puta puknem nogom u guzicu, oni pobjegoše, ali opet će isto čim se dočepaju cenera.

I imaš takvih koliko hoćeš. Ma da ima malo zakona sve bi te narkiće u jednom danu pohvatalo, ali kako ćeš ih pohvatati kad su tu najviše djeca mostarskih bosova. Kad bi grad od takvih počeli čistiti trebalo bi brate krenuti od vrha piramide, od zgrade Županije, od zgrade Gradske uprave, zgrada u kojima su se utaborile političke stranke, od zgrade policije i tome slično, a to neće ići, pa ćemo i dalje imati ovakve i slične situacije, sretati na ulicama našega grada mlade i izgubljene duše koje puše travu, bockaju se u ručice, guraju glavu u kesu s ljepilom…

To je danas moj Mostar. Jedino što je još u ovom gradu vrijedno je HŠK Zrinjski. Idem na sve naše domaće utakmice, a odem i poneku gostujuću. Eto ja Bošnjak koji navija za Zrinjski. I to smeta onim mojima, ali jebaji ga. Meni isto puno toga smeta pa kome ću se žaliti? Kažem volim pogledati utakmice Zrinjskog. Volim viditi sve te momke kako se bore za svoj klub, za ovaj grad. Ima tu i Srba i Bošnjaka, dakako najviše je Hrvata. Tako je bilo i pred početak rata kada smo išli gledati Veleža. Meni ostala navika otići na ovaj naš stadion, u hram našeg nogometa i navijati za svoje.

Nekad sam se tu divio Semiru Tuci, Jošku Popoviću, Mehi Kodri, još prije toga Vahi, Kulji, Princu, Enveru, a danas se divim Žižoviću, Maki Ivankoviću, malom Šunjiću, Vernesu Selimoviću, a da i ne spominjem koliko sam se divio jednom Zoranu Rajoviću ili Sulejmanu Smajiću. Koliko mi je tek bilo žao kad je nedavno onaj crnomanjasti Žuržinov otišo gore u Istru. Došo momak iz Pančeva igrat za Zrinjski i svaku utakmicu ostavljo srce na terenu. I umjesto da nam jedan takav tip svima bude uzor mi se okrećemo nekim lažnim veličinama, pogotovo u ovo sad predizborno vrijeme pa baljezgamo koji su dobri, koji loši… Ma ko' će bit dobar a u politici je?



Ne znam koliko vam se sviđa sve ovo što pišem, koliko sam pogodio temu, pa nemojte zamjeriti ako nije ispalo dobro, jer nije meni zanat pisati. Zamolio me prijatelj da napišem tekst. Reče mi Danijel piši prijatelju šta ti već padne napamet, onako na prvu, iskreno, budi kakav si već u stvarnosti, nemaš šta eksperimentirati, jer i njemu je valjda pun kurac tih što eksperimentiraju, koji raji obećavaju brda i doline, a o kojima mora pisati pošto se raja najviše loži na političke tekstove.

Pa evo za promjenu jedan malo drugačiji tekst. I da ne zaboravim, da ne bude sve tako crno, pogotovo nakon ovih zadnjih crnjaka vezanih za našu kotlinu, mislim na prometne nesreće i ove strujne udare što nam odnesoše tri života, moram izraziti svoje zadovoljstvo što moj Hrvat pobjedi u skokovima sa Starog mosta. Na skokovima koje organiziraju moji Bošnjaci. Ma to je meni draže nego da je Ćiro odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. Ja sam ko lud skako po stanu kad sam vidio da je Hrvat pobijedio. Pita me majka šta ti je bolan, šta skačeš ko majmun? Kako neću skakati stara, velim ja njoj, pa danas sam se opet rodio.

JAVNO.ba