VIŠEGRAD - Odveć zakrvavljene oči, zapuštena kosurina, brada, smiješak u kojem se oči ne smiju, nego, nekako zlokobno režu. Pred njim mikrofon da ga sudionici, bala bolje čuju. Priziva on, aveti prošlosti bliske i daleke. Priziva mrtvo a i živo. Pored njega, aktualni vožd koji se smiješka samo, tankim, ciničnim usnama a oči se ne smiju. Zakrvavljene oči! Genij, genij…filmske umjetnosti.

I tako ispod brda „Bikavca“, grada Višegrada, gdje krvava, duboka Drina stoljećima teče napravio režiser scenografiju buldoždera  koji kopaju uz ritmove Carmine Burane  a nedavno na tom brdu krvolovci žive zapalili djecu! Krvolovci-Četnici. Malu djecu?! Jedna anđelčica imala pet godina. Zapalili još anđelčića i anđelicu. Kaže baba Manda geniju: Zvuci Karmine Burane, u stvari su jedina gnjevna pjesma od svih anđeoskih melodija.

Da to nije opera, Orffova koja prati buldoždere, to anđeli vama  gnjevno pjevaju, i tebi genije i voždu i svim ostalima na Drini..tom balu vampira. I ledi se krv u žilama od kora anđeoskog dok je Kusturica idiotski uvjeren da  dragačevski trubači i Karl Orff obogaćuju njegovu scenografiju početka gradnje „Kamengrada“ Kamengrad u čast Ive Andrića?!

Genij filma  u očajničkoj bici, Kusturica protiv Kusturice, hvata se za jednu od preostalih slamki spasa, vadi Andrića nobelovca, prešao redatelj Drinu duboku i krvavu. Zakrvavljenim, sjetnim, umornim očima reže prema Sarajevu. Tamo..tamo, za njega, daleko je ostala Dolly Bell, otac koji se nije vratio sa službenog puta i dom kojeg su objesili. Filmadžija umire za njima, najstrašnijom smrću koju prati agonija izdaje naroda, pa vadi nobelovca kao svoj morfij. Vadi ga iz svoje ropotarnice, ljudskog grizodušja, iz svog golemog spremnika tuge, čežnje, očaja i nemira..nemira.

A ljuta baba Manda, jer mi taj bradati skoro ogadi, “Travničku kroniku“, “Na Drini Ćupriju“, “Anikina vremena“… ma i Andrića, čiju sam naraciju poštivala kao nobelovski vrijednu. Neće ti Emire savjest umiriti vječno usnuli Mehmed Paša-Sokolović, Ćorkan, Anika…To je mrtvo. “Kamengrad“ ti neće dati alibi a on će biti epohalno sr.nje. Jer iznad tebe na brdu „Bikavcu“ lebde anđelčići, spaljeni, živi spaljeni a nije odatle daleko ni Srebrenica EEEEH Srebrenica!!! Vječna ljudska rano!

Hajde Emire, genijalčino, ugasi buldoždere i zavapi, vrišti sa babom Mandom nek se tvoji krikovi užasa stope s Karminom Buranom i začuju do neba jer tu su nedavno četnički krvoloci, pred kamerama, pucali u leđa vezanih, bespomoćnih… ljudi! Pred kamerom spaljivali živu djecu, ženama, pred kamerom, rezali grkljane, pred kamerom i na to plakaše monoteisti, politeisti, ateisti, plakao bog kojeg ima i svi kojih nema.

Imaš li ti djecu režiseru? Da li bi, ne daj bože pravio „Kamengrad“ na njihovom pepelu ili bi ne daj bože, prelazio ćupriju ispod koje teče Drina, crvena od ne daj bože, njihove krvi? Vrišti sinko „Evo sam ti došla, sjedim na Bikavcu, na Bikavcu, u brdu grada Višegrada…ništa nije kao nekad, ne pjevaju slavuji, samo mučne duše Carminu Buranu pjevaju gnjevno!

Lebdi djevojčico mala ružo neprocvjetala „Kusturico ti mjeso u zvijezde…sav u prah prijeđe i prije konca svog!“

Baba Manda / JAVNO.ba