Uvijek najljepše izgleda ono što se u datom trenutku čini nedostižnim. Prema toj primisli, postoje dva scenarija.

Piše: Marko Čuljak

Scenarij 1. Pojačana radijacija će natjerati hrvatske dušebrižnike iz BiH te one iz susjedne, neki je još uvijek zovu matičnom, države, nama sa zapadne strane. Velika borba Japana s prirodnom katastrofom i posljedicama nakon nje, žrtvovanje vlastitih života Japanaca tako plemenitije od onoga kamikaza, natjerat će Hrvate da se priberu. Uvidjet će da bez žrtve nema spasa. Tada će u maniri JFK-a reći sami sebi: „Neću više tražiti što moj narod može učiniti za mene, sada ću, ako ikad, upitati što ja mogu učiniti za svoj narod“. Tada će pasti poljupci i zagrljaji. U ovo korizmeno vrijeme će doći do ispovijedi jednih pred drugima. I naši će se boriti za nas a ne samo za sebe.

Scenarij 2. Jurišić na Federalnoj razini sa predsjednikom Federacije i dva ministra predstavlja Hrvate (za sada jer ipak treba pričekati i vidjeti je li Čovićev utjecaj još uvijek onako snažan). Dogodit će se čudo i Hrvati će prestati biti na marginama. Čović neće dopustiti da se nešto slično dogodi na državnoj razini. A sa svojim poslovnim partnerom Dodikom  će također napraviti čudo. I Hrvati neće više biti na marginama. Vratit će se ljudi i u Posavinu i u Srednju Bosnu, prema ovim scenarijima.

Tomo s Radio Gruda reče da je se Woody Allen ispucao, da nije više moćan kao na početku karijere. E da je on moćan kao na početku karijere, možda bi uspio i napisati ovakve scenarije. Danas mi se više čini da bi ovakve scenarije pisao Quentin Tarantino.

Ali mi Hrvati već odavno znamo da se nećemo ugrijati od vatre dok se pošteno ne nadimimo dima. Samo, brate mili, dosadilo više puhati i mahati kartonom iznad ovog slabog plamenčića. Da bi se vatra zapalila, najpotrebniji je kisik. No, oni nama očito ne daju ni disati, kamoli vatru upaliti. Ni naši ni njihovi ni Zapad kojem toliko hrlimo. Zato je tako lijepo, najljepše, razmišljati o ovome što se čini toliko nedostižnim.

Zamolio bih političare, političke analitičare i novinare, neka se prestanu više baviti matematikom. Mi Hrvati se uvijek bavimo matematikom (ni ostali nisu imuni na to). Koliko mi glasova treba za ući na ovu ili onu razinu vlasti? Koliko mi ruku treba za postaviti ovoga ili onoga direktora, rektora, tajnika ministra? Ili, koliko mi ruku treba da srušim jednoga od njih? Koliko će mi ostati za predizbornu kampanju kada kupim vikendicu, hotel i BMW?

Jeste li Vi, gospodo, političari ili matematičari? Imate vi u svojim redovima nekoga tko će na kalkulatoru sve izračunati, ali kalkulirate Vi više o broju zastupnika nego o broju nezaposlenih. Ajde kad već toliko dobro kuri matematika posljednjih dana, od onoga broja Hrvata izišlih na izbore i onih koji nisu izišli jer se još dime, koliko je njih prevareno, oštećeno, koliko ih ima mirovinu s kojom samo mogu platiti režije a koliko ih nema niti to? Koliko njihovih susjeda ima hotele na Jadranu, ratne mirovine i studentske stipendije za djecu, samo zato jer su politički aktivni onih nekoliko dana pred izbore kada treba svinuti malo kičmu, od gumenih dragulja?

Kažu mi ponekada kako sam preslobodan. Hvala ti, tata, na genima. Hvala jer ovaj ponos je nizašto, objesi mačku na rep. Kakva je korist završavati škole, kampanjski učiti jer, jebi ga, stari ti nema nikakva primanja ni pršuta da bi kupio ispit, kakve koristi kada u roku završavaju oni koji ne znaju ni koje su zemlje Beneluxa. Takvi nas vode jer njihove tate su postavili one koji postavljaju direktore i rektore. Ti, Markane, puši i puši (jedno se odnosi na pogrdan izraz u kojem je muški ponos u prvom planu a drugo puši se odnosi na puhanje u vatru). Jer njihovi tate nisu naučili što znači biti na burzi rada pa ne bi ni sinčeka upuštao u takvu avanturu.

Ali, čudno je to ljudsko suosjećanje i preuveličavanje. Pogotovo kada se sjetim dvojice prijatelja, iz Bugojna i Travnika. Jedan je radio i studirao, drugom je otac slamao leđa jer je studentski dom najisplativiji. Baš me zanima koliko su njih dvojica proveli neprospavanih noći računajući koliko je glasova Hrvata, da, obojica su Hrvati, dobio Čović i HDZ BIH, koji su bili najjača stranka kada su napuštali svoje domove da bi naoštrili životni inat i elan? Opet sam siguran da više njih dva žale političare nego obrnuto. Oni kako god završili, i nadimili su se dima ali i nagrijali vatre jer su ostali pošteni, a živi.  

Za kraj, neka se ne naljuti treći lik, iz Općine je Grude, ako ovo pročita. Pita on mene neki dan kao, što bi mu bilo pametno, u koju se stranku učlaniti, tko mu nudi najviše. Ili su stranke banke koje nude kredite pa se traži najpovoljnija kamatna stopa ili je njegova percepcija informacija od stranačkih članova takva da se u stranci rješavaju svi statusi. Ne znam, rekoh, tko nudi najviše. Sada se bave matematikom pa ti vidi, ako nešto ostane i bit će ti bolje, učlani se u bilo koju. Ozbiljan savjet moj mu je bio da u Grudama osnuje podružnicu SDA. Bio bi jedini i sve bi išlo njemu.

JAVNO.ba