Prošlo je deset godina od smrti ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana.

Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima Beogradski list "Vrijeme" objavio je opsežan tekst o najpoznatijem beogradskom mafijašu. Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima

Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih zapovjednika i najmoćniji mafijaški šef u regiji. U trenutku smrti, Arkan je bio osoba s crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala

U nedjelju 15. siječnja 2000, poput rafala iz hekler u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su podaci, tračeve i špekulacije.  I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da isvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15.  siječnja 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi europski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti.  Jedan od najpoznatijih paravojnih zapovjednika na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.

Gotov je

Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Savezom.  Tijekom godine, nepoznati počinitelji ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne sigurnosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog listopada konačno je oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimir Putina i Georgea Busha mlađeg...

Prošlo je od tada deset godina.Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničar i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomani; i dalje nad njegovom romansom s Cecom i njihovom "svadbom vijeka "uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.

Željko Ražnatović bio je i ostao simbol desetljeća u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tijekom devedesetih.

Kako je počelo

Arkan je rođen 17. travnja 1952.  Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Putin.  Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dwight Eisenhower postao je američki predsjednik, a Europska zajednica za ugljen i čelik ugledala je svjetlost dana.

Arkan je rođen u Brežicama u obitelji pukovnika Jugoslavenske narodne armije. U školi je učio o sedam ofenziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; obitelji Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.

U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Beatlesa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog valova u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovo dječaštvo. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Uhićenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutar Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović centa, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magaš, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.

"U Beogradu su ostali samo dziber i džeparošima", navodno su riječi Ljube zemunci izrečene negdje krajem šezdesetih.  Na stotine tisuća Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. . Službeno su se zvali radnici na privremenom radu u inozemstvu; nezvanično - gastarbajteri.  Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila učinkovita, em se od kriminala u sustavu u kojem su političke privilegije bile neusporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.

Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972.  Poput Ljube zemunci, cent i Giske, nije namjeravao postati zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji.  Slijedile su Švedska, Belgija, Nizozemska, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhićen u Belgiji 28. prosinca 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. srpnja 1979.  Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da sudjeluje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Nizozemskoj, gdje je uhićen 24. listopada 1979. i osuđen na sedam godina robije.  Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. svibnja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Lakše ranjen u oružanom prepadu na Zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. lipnja 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao.Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhićen 15. veljače 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije - 27. travnja 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.

Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. svibnja u 15:04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više tisuća ljudi. U studenom 1983, šest mjeseci po Arkanovo povratku, opljačkan je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu.  Kako je - navodno - to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. ožujka. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila ga čekaju dva nepoznata muškarca.  Arkan je došao s revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici.  Odmah je uhićen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce - ni u njoj.  O čemu je ovdje bila riječ?

Suradnik SDB

Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne sigurnosti. Sedamdesete su bile godine disko glazbe, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma.  IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke skupine koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetali bombe pod ambasade i konzulate, otimale avione ...

Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno - kako se u to doba govorilo - neprijatelja svih boja. Neposredni izvršitelji atentata, ali i paljevine emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je osiguravala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužilo Državnu sigurnost, ni danas nije poznato.  Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubojica, ubojica je: vješt i sposoban", rekao je za Arkana Voditelj Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu zemunci, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u siječnju 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.

Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Reagan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sustavu "par-nepar".

Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilak i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža.

Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kojem je stajala.

Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovno završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvjesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao s nekim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku.  Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a".

Kada je tužitelj to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupnju i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana je dobio od Savezne službe.  Ovoga puta ipak nije otpušten i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru.

Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalis svojim angažmanom "na državnim poslovima. Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetom koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencija svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz europskih zatvora.

Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Nitko ne smije da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde.  U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vrijeđanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih europskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva".  O tome, kao io ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa.

Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana.  Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo omane.  I nije.  Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka s metalnim Stangl - tek da se vidi tko je glavni na tribinama.

Potom je pozvao vođe navijačkih skupina Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vrijeđanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i - što je najvažnije - zabranjuje se pominjanje bilo kojeg političara.  O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom.

Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova tvrtka "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.


Stvaranje Garde

Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Thatcher je smijenjena s mjesta britanske premijerke, a proglašena je Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.

Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. listopada 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog zapovjednika.  Radilo se - po svoj prilici - o još jednoj crnoj operaciji Državne sigurnosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je poslužiti kao organizacija preko koje bi se naoružavali i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi - službeno - ne bi imali nikakvu vezu s njima.Na čelu ove akcije bio je šef Državne sigurnosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tijekom devedesetih u "svim srpskim zemljama" - kako se to tada govorilo.

Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. studenog 1990. Navodno - obići navijače Crvene zvezde. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovno završio u zatvoru.  Ovaj put u hrvatskom.

Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je s trojicom saputnika uhićen u noći 28. na 29.  studenog 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva hekler, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih odvjetnika iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu.  Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su.  Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorder gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarala s hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovca i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u lipnju 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravomoćnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.

U 1991, Crvena zvijezda je postala europski klupski prvak, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, au Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne sigurnosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda sudjelovala je u prvim borbama u srpnju 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Hrvatskoj. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo vrlo osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je zapovjednik srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače zapovjednik Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.

Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardista regrutirala među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Kapetan Dragan Vasiljković, zapovjednik "Knindža" iz Knina koje su postale jezgra Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonica i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prijestup gardisti su vezani za stup i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i prehranu, cigarete po izboru i sve ostalo osim alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.

Ljubimac medija

Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Sudjelovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovo, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem - znao je istovremeno nositi pištolj, "Bebeći" hekler, kalašnjikov i snajperska puška - osobno predvodio svoje ljude. Njegovo zapovjedanje bilo je mješavina urlanje, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih vijeća da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd... Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sustavnom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne strojeve te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.

U režimski medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan zapovjednik i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog časnika iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio dočeka u svom gradu ili selu.

Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u prosincu 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država.Odatle je hrastovina, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu ...  Sa osobnom vojskom i Državnom sigurnosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.

Godina 1992: Za američkog predsjednika izabran je Bill Clinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, au Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Europi poslije Drugog svjetskog rata.  Arkan je sa svojom gardom bio spreman. U travnju 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio s Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao.  Sa svojom gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sustavnu pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene časnike po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on osobno nije zapovijedao. AArkan je zato bio povukao iz BiH u ljeto 1992.

Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne stupca džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog zapovjednika; u Srbiji - poslovnog čovjeka; na Kosovu - predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije s ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u tijeku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je pokazati da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.

Ako Arkan i nije uspio "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu - na jednom od sastanaka, predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovdje niko nikog ne boji" - pošlo mu je za rukom da zajedno s još četvoricom svojih "neovisnih" kandidata biti izabran na Kosovu za zastupnika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih općih mjesta.

Političke ambicije

U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačio su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenici u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skam i s gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Arkan je s gardom sudjelovao u borbama na Velebitu. stovremeno je i utjerivali disciplinu u krajiška vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stupove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine.  Ali, ne i iz politike.U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju.  Mitinzi ove stranke zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković.  Smatralo se tada da je režim nastojao Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Unatoč impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio preći cenzus i ući u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni zapovjednik dječačkog lica i četrnaest godina mlađa folk-diva nisu silazili s naslovnih strana.

Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom stoljeća". Televizija Pink je cijeli dan emitirala odloženi prijenos - onako kako su kazete stizale.  Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađa u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicijskog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.

Pored "svadbe stoljeća", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u košarci u Ateni, Richard Holbrooke gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Daytonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište .

U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom gardom. Sudjelovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina.  Kao iu Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i časnika.  Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirali u Arkanov bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na rubu oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po tisuće - pa da vidimo tko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanina. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.


Beogradski jet set

Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Billa Clintona s Monicom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerine u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sustavno proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini...  Išlo mu je i na privatnom planu - s Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovito zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Vidana su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je nogometnom klubu "Obilić".

Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od nogometaša došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sucima i protivničkim fudbalerima od straha spadne šorc. Kakav je bio njegov utjecaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" - Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudac pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i uradio trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo osiguranje istjerali s terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdina igrači su stanku između dva poluvremena proveli na terenu ... "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i slabija klubovi. Na europskim natjecanjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.

Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata napustiti Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i službeno proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardiranja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužiteljstvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.

Nakon NATO bombardiranja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a niąta mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov - jači nego ikad - pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove nogometne i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu disati. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega.

Kraj ...

JAVNO.ba