SPLIT - Mrze li se Hrvati i Srbi? Ili, mrze li se još uvijek nakon 22 godine od raspada zajedničke im države i 17 godina koliko je prošlo od posljednjega rata? Što pokreće one koji u Srbiji pale hrvatske automobile ili kamenuju ljude u njima?

Zašto najobičniju rukometnu utakmicu između Hrvatske i Srbije doživljavamo kao visoko rizični događaj s ratnim nabojem zbog koje domaćini u Beogradu moraju angažirati nekoliko tisuća policajaca kako se vještina zabijanja golova ne bi pretvorila u sveopće “klanje” navijača. A ako se i uspije spriječiti klanje u doslovnom smislu, ono se, pak, pojavi u uzvicima i pjesmama dijela publike odakle se u petak, uz ostale pjesmuljke iz bogate ratne prošlosti, mogla čuti i ona “Dajte nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Proces pomirenja

Nijemci i Francuzi bili su zaraćene strane u Drugom svjetskom ratu, tom najstrašnijem krvoproliću u povijesti čovječanstva, u kojemu je stradalo više od 50 milijuna ljudi. No, već 1951., šest godina nakon rata, te su dvije zemlje pokrenule proces europskog ujedinjenja i postavile temelje današnjoj Europskoj uniji. Hrvati i Srbi ni 17 godina nakon rata nisu se oslobodili simbola i paradigmi o ustašama i četnicima koje se valjaju po sportskim terenima i kroz dnevnu politiku.

Poznati povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da Hrvati i Srbi nisu u tom smislu previše specifični u odnosu na Europu, ali misli da je razlika između sređenijih, razvijenijih zemalja i nas u tome što je tamo većina stanovnika shvatila da se ono što se dogodilo ne može promijeniti, da stvari neće postati drukčije u prošlosti i, najvažnije, da tako misle oni koji nadziru medije, sport i politiku, pa se prošlost u tim zemljama ne koristi za politizaciju društva. Na pitanje zašto se i sedamnaest godina nakon rata još uvijek sportski susreti između Hrvata i Srba doživljavaju kao visoko rizični i opasni događaji, poznati društveni teoretičar i filozof Srećko Horvat odgovara:

- Mislim da bi ovdje valjalo riskirati tumačenje koje je dao Andrej Nikolaidis kad je nedavno komentirao pokušaj terorizma na dan proslave Republike Srpske. Nikolaidis je rekao da bi bila “poetska pravda” da se nesuđeni terorist, umjesto na nacionalističku mržnju, usmjerio na klasnu borbu. Potom je ispucana neviđena artiljerija od Dodika preko Kusturice pa do srpskog državnog vrha, koji su upravo crnogorskog književnika optužili da sije nacionalističku mržnju.

Problem sa srpskim i hrvatskim nacionalistima iste je naravi: umjesto da svi ti huligani shvate da su nacionalni antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni, oni sportska događanja pretvaraju u show na kojem će ponovo te iste elite skupljati političke poene. Umjesto da se organiziraju i konačno suprotstave onima koji su tijekom 20 godina privatizirali sve što je bilo i njihovo, uključujući i sportske klubove, oni se bore protiv onih koji su apsolutno u istoj situaciji, samo zato što su s druge strane granice. A za to će vrijeme, i to je najveća tragedija, i hrvatske i srpske vlasti i dalje neometano privatizirati sve što stignu - kaže Horvat.

Sociolog dr. Dragutin Babić, koji se godinama istraživački bavi pitanjima odnosa Hrvata i Srba nakon Domovinskog rata, tvrdi da se pojavni oblici primitivizma i isključivosti na obje strane temelje, među ostalim, na izgrađenim i poticanim stereotipima u uzajamnoj percepciji.

Remetilački faktor

- Primjerice, kod nekih običnih hrvatskih građana stereotip o Srbima je da su Srbi remetilački faktor, a kako je i prvi hrvatski predsjednik sreću nalazio u činjenici da mu “hvala Bogu, žena nije ni Židovka ni Srpkinja”, eto prilike za poistovjećivanje hrvatskog naroda s takvim stavovima. Ili, kako je to jednom slikovito rekao splitski gradonačelnik - “Srbi trebaju znati gdje im je mjesto!”.

Na sreću, hrvatsko je društvo, unatoč takvim izričajima, mnogo slojevitija tvorevina koja se opire takvim redukcionističkim slikama drugih - kaže dr. Babić te nastavlja:

- U mnogim situacijama termin Srbin se koristi i u funkciji vrijeđanja. Tako su npr. najvatreniji Dinamovi navijači, Bad Blue Boys, u svojim obračunima s klupskim moćnicima znali to zorno pokazivati grafitima i skandiranjem: “Canjuga Srbine, Mamiću Srbine!”. Naravno, takvom stereotipu o Srbima kao nečemu nepoželjnom umnogome su doprinijeli i pobunjeni Srbi, posebno njihovi lideri - reći će ovaj sociolog rata.

JAVNO.ba / Slobodna Dalmacija