RIJEKA – Sada nakon uhićenja, neki pokušavaju pogrešno tvrditi da Sindičić nije bio ključan svjedok na suđenju Krunoslavu Pratesu za ubojstvu Stjepana Đurekovića. Višegodišnja istraga protiv Pratesa, bila je već propala čak je i stajala je nekoliko godina. Prates je bio pušten iz zatvora jer tužitelji nisu imali dokaze. Tek dvije godine kasnije kod njemačkih tajnih službi pojavio se je Sindičić i u mjesec dana došlo je do novog uhićenja Pratesa a ubrzo i do spektakularnog suđenja.

Piše: Ico Mikuličić (Novi list)

Mnogima je taj obrat bio neobičan jer je možda najpoznatiji i najprozivaniji suradnik tajnih službi Jugoslavije, koga bi po tim tvrdnjama istražitelji u Njemačkoj možda prvog trebali ispitivati postao njihov ključni čovjek. Međutim to može biti i »pakt s đavolom« u kom svi dobivaju ono što žele. Pitanje je samo što je u tom žrtvovano, a novi razvoj događaj pospješuje svakakve sumnje.

Sindičić je prije toga ušao u otvoreni rat sa svojim bivšim šefovima i službom na čelu s nekadašnjim čelnicima Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem i od njih tražio ustupke ili prijetio osvetom.

S druge strane Nijemci imaju 25 godina otvoren slučaj ubojstva, a nudi im se svjedok. Poznavajući stvari vjerujemo da je taj svjedok imao svoje uvjete i moguće je da su se mogli u tome naći obostrani interesi. To i ne bi bilo tako strašno ako je sve ono što se nudi istrazi istina.

Sadašnji obrat – uhićenje krunskog svjedoka na sve stavlja veliki upitnik. Na osnovu kakvih je to dokaza donesena njemačka presuda? Novi razvoj događaja daje i novo svjetlo na kaznenu prijavu koju su nakon tog suđenja protiv Sindičića podnijeli osumnjičeni nekadašnji čelnici tajnih službi Hrvatske Josip Perković i Zdravko Mustač.

Oni tvrde da je Sindičić lažni svjedok koji ih je ucjenjivao. Smatraju da su njemački pravosudni organi umjesto provjere nekritično i nekorektno prihvatili to svjedočenje i umjesto da sve odbace, pripremali su ga za taj iskaz a sve iz svojih ciljeva u Hrvatskoj.

Po njima je Sindičić još od 1968. bio dvostruki agent i suradnik njemačkih tajnih službi. U zatvoru u Škotskoj dok je ležao zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula tvrdi se da je planirao osvetu Josipu Perkoviću.

Perković i Mustač optužuju Sindičića, da je za svoje nove (stare) njemačke nalogodavce, kao dvostruki tajni agent dao lažni iskaz na sudu u Münchenu zbog kojeg je na doživotni zatvor osuđen Krunoslav Prates, a poslije pokrenute istrage i protiv drugih među kojima su i Perković i Mustač.

Podnositelji u svojoj opsežnoj kaznenoj prijavi tvrde da cijeli postupak u Njemačkoj ima i političku pozadinu i predstavlja miješanje u unutrašnju politiku Hrvatske. Kaže se da je jedan od mogućih ciljeva i pokušaj da se potakne lustracija te da se iz društvenog života maknu ljudi koji su do 90-tih radili u Hrvatskoj.

Tako bi njemačke tajne službe u Hrvatskoj zadobile značajniji utjecaj i maknule one za koje smatraju da im smetaju na tom putu (posebno Perkovića).

Za Sindičića kažu da je bio na najnižoj ljestvici jugoslavenskog sigurnosnog sustava kao vanjski suradnik i to vrlo problematičan jer je bio kompromitiran. Kako bi takav mogao voditi tako važnu komisiju i ispitivati »moćnike ondašnje države« kao što sam tvrdi, pitaju se podnositelji prijave protiv Sindičića.

Ove optužbe o problematičnosti i Sindičićevima sukobima sa zakonom uglavnom su poznate javnosti i vjerojatno je istina da on nije bio važna službena funkcija u tajnim službama ali je bio njihovo vrlo moćno i sposobno »oružje«. No vjerojatno je na mjestu pitanje bi li takav bio šef nekakve komisije koja ispituje »tajne moćnike ondašnje države«.

Važan je i detalj da on za ostale članove te njegove komisije navodi ljude koji su danas mrtvi i ne mogu ništa reći. Nijemci su tu priču prihvatili. Da li zato što su najbitnije smatrali točnim i važnim za suđenje ili iz nekih drugih razloga to je drugo pitanje. No s obzirom na sadašnje uhićenje i optuživanje to postaje vrlo važno.

Sad je presudna činjenica da su se Nijemci odlučili uhititi i osumnjičiti Sindičića, znajući posljedice – dovođenje u pitanje Sindičićevih iskaza pa i toliko spominjane presude i posljedične štete po njihove tajne službe i državu.

Za takav rizik morao je postojati neki vrlo jak razlog, no pitanje je hoćemo li ga ikada saznati, jer u tim poslovima i službama ono što dolazi do javnosti je često poluistina.

U tom svjetlu treba gledati i kaznenu prijavu Perkovića i Mustača, ali i ono što je tvrdio Sindičić. Nakon svega veliko pitanje se nadvija i nad presudom Pratesu, ako se ona bazira na čovjeku koji je optuživao druge zbog svojih ucjena.

Ucjene se, ne može opravdati i nad njima zatvarati oči, no za pravdu je ipak važno je li ucjenjivao istinama ili lažima. Osim toga bilo bi jako naivno da Nijemci nisu znali da on vodi rat i ucjenjuje neke ljude. Ako smo to mi znali i pisali što su tek mogle znati tako moćne službe...


JAVNO.ba