Dočekao sam i taj dan. Pišući za jedan portal iz Gruda, naglasio sam na kraju još jednoga u nizu tekstova crnjaka kako jedva čekam dan kada ću napisati nešto pozitivno. Nikakav sportski uspjeh ne može izbrisati sve loše što se događa, ali barem na pet minuta negativnost neka prijeđe u podsvijest.

Piše: Marko Čuljak

Strpljenje je vrlina. Kada su dva hrvatska skijaša bila na prva dva mjesta u jednoj utrci Svjetskog kupa, a još dvojica među trideset, bilo je vremena i prostora za napraviti jedan osvrt o nevjerojatnom uspjehu zemlje koja, kako reče Bruno Kovačević u prilogu HRT-a, nema ni novca ni snijega. I moram priznati da me je Bruno zamalo rasplakao kada sam ga slušao. Zašto? Zato što sam iskreni navijač obitelji Kostelić a Bruno je, prateći njihove uspjehe i padove, postao više no sentimentalan.

„Gospodine Kosteliću, Vaša sestra Janica je došla iz neke druge galaksije sa skijama na nogama. Zavijala je u crno slavne skijaške nacije poput Šveđana, Austrijanaca, Francuza, Talijana i inih koji imaju uvjete iz snova za stvaranje skijaša. A kako je to Janica radila? Sjećam se kako je jednom moj prijatelj rekao: 'Janica prva u slalomu, druga Anja Parson sa minutom zaostatka'. A Vi?

U karijeri ispunjenoj ozljedama svaka medalja je bila kao ogroman, ogroman uspjeh. Mali globus u slalomu 2002. godine je dao naslutiti da i brat u obitelji ima što reći. A sa startnim brojem 64 biti prvi u utrci, doći na najviše postolje je nešto što nikada nitko nije a dušnje mi teško će i nadmašiti.

Godinu poslije zlato na svjetskom u St. Moritzu. Olimpijada u Torinu i srebro u kombinaciji. Još dva srebra na Olimpijadi u Vancouveru bila su poticaj na ipak krunu karijere. Trebalo je pričekati još godinu dana da bi rekli: 'Znali smo da je najbolji gitarist među skijašima, sada je i najbolji skijaš među gitaristima'.

Eh, ta davna, mirnija i ljepša 2002. Za usporedbu, ne želeći uvrijediti nikoga i potaknuti bilo kakav negativan komentar, reći ću Vam da me je otac učlanio u Klub navijača Dinama samo dan nakon rođenja a ime sam dobio po Mlinariću koji je tada bio kapetan. He-he, da je u to vrijeme igrao i bio kapetan Sammir, ja bih se zvao Jorge. A Vaš uspjeh u Malom globusu, gospodine Kosteliću, bio je ravan Dinamovoj pobjedi nad Ayaxom u Amsterdamu nakon produžetaka i poraza 0-1 na Maksimiru čime su modri ušli u skupinu Uefa kupa.

Svaki Vaš uspjeh i rezultat bio je praćen u birtiji gdje je nerijetko nas dvoje-troje drukalo kao da kockasti igraju protiv Jugoslavije. Svako postolje je bilo nazdravljeno s pjesmom a svaki pad praćen ispijanjem nikada gorčijeg piva. I zato Vam hvala na uspjehu karijere, uspjehu koji će biti prepričavan i proslavljen. Evo, korizma je i ne pije se alkohol, ali na Uskršnji ponedjeljak, na dan Sv. Marka, ako budem živ i zdrav, popit ću jednu u Vaše ime. I još jednu. Kao što je Jasenko Houra rekao pred tisućama i tisućama ljudi na kraju izvedbe Heroja ulice, "hvala Vam lijepo“.

JAVNO.ba